ISTRAŽIVAČKI SERIJAL · DEO 9 OD 20

Zatvor pripadnosti

Kada odlazak postane teži od ostanka

Postojalo je vreme kada je pojedinac mogao jednostavno da ode.

Prisustvovao je sastanku.

Upoznao neke ljude.

Saslušao nepoznate ideje.

Možda se slagao.

Možda nije.

Još ništa nije delovalo trajno.

Ali meseci su prolazili.

Zatim godine.

Pokret je postao deo njegovog svakodnevnog života.

Njegovi članovi postali su prijatelji.

Njegove aktivnosti postale su rutina.

Njegovi uspesi postali su lične pobede.

Njegovi neuspesi postali su lična razočaranja.

I postepeno, pojedinac je izgradio nešto više od posvećenosti.

Izgradio je život oko zajedničkog cilja.

A sada zamislimo da se nešto promeni.

Uznemirujuće otkriće.

Prekršeno obećanje.

Čin okrutnosti.

Protivrečnost koja se više ne može ignorisati.

Po prvi put, pojedinac ozbiljno počinje da se pita da li pokret koji je toliko dugo branio zaista zaslužuje njegovu lojalnost.

Posmatrano spolja, rešenje može delovati očigledno.

Ako pokret nije u pravu, napusti ga.

Ali iznutra, odluka može biti mnogo složenija.

Jer odlazak može značiti odricanje od mnogo više od jednog uverenja.

Može značiti gubitak prijatelja.

Gubitak svrhe.

Gubitak priznanja.

A možda i gubitak identiteta kroz koji je pojedinac naučio da razume samog sebe.

Pokret koji mu je nekada nudio oslobađanje od ličnog nezadovoljstva sada može delovati kao nešto iz čega ne može da pobegne.

Cena priznavanja greške

Ljudi greše.

Pogrešno procenjuju druge.

Veruju pogrešnim obećanjima.

Podržavaju ideje za koje se kasnije ispostavi da su bile pogrešne.

U uobičajenim okolnostima, prepoznavanje greške može biti neprijatno.

Ali zamislimo da čovek shvati da je pogrešio nakon što je deset godina branio isti stav.

Raspravljao se sa prijateljima.

Ubeđivao rođake.

Prisustvovao demonstracijama.

Donirao novac.

Žrtvovao se.

Možda čak javno ismevao ljude koji su ga upozoravali da pokret nije u pravu.

A sada se pojavljuju dokazi da su ti ljudi možda bili u pravu.

Šta se događa dalje?

Pojedinac se više ne suočava samo sa dokazima.

Suočava se sa sopstvenom prošlošću.

Ako prizna grešku, možda će morati da prizna i vreme koje je uložio, odnose koje je narušio i sudove koje je donosio.

Možda će se pitati kako će ga drugi gledati.

Kako će objasniti svoje postupke.

I da li će moći sebi da oprosti što je pogrešio.

Ponekad emocionalna cena priznavanja greške može delovati veća od cene nastavka njene odbrane.

Ne zato što čovek nije sposoban da razume dokaze.

Već zato što prihvatanje dokaza ugrožava priču o sebi koju je godinama gradio.

Um koji traži olakšanje

Psiholog Leon Festinger razvio je teoriju kognitivne disonance kako bi objasnio neprijatnost koja može nastati kada uverenja, postupci i nove informacije dođu u međusobni sukob.

Zamislimo osobu koja veruje:

Naš pokret se zalaže za pravdu.

A onda otkrije da su pripadnici pokreta namerno naneli štetu nedužnim ljudima.

Te dve predstave teško je pomiriti.

Pojedinac može reagovati tako što će preispitati svoje mišljenje o pokretu.

Može zahtevati odgovornost.

Može otići.

Ali moguće su i druge reakcije.

Možda žrtve nisu bile nevine.

Možda su izveštaji preuveličani.

Možda su odgovorni postupali bez odobrenja.

Možda su protivnici pokreta činili i gore stvari.

Možda je nedelo bilo neophodno da bi se sprečilo nešto još gore.

Neka od tih objašnjenja mogla bi biti potkrepljena dokazima.

Druga mogu prvenstveno služiti zaštiti postojećeg uverenja.

Važna razlika jeste u tome da li pojedinac zaista procenjuje činjenice ili traži objašnjenje koje će mu omogućiti da njegova prethodna uverenja ostanu netaknuta.

A što je više uložio u ta uverenja, to druga mogućnost može postati primamljivija.

Kada neispunjena obećanja ojačaju posvećenost

Godine 1956. Leon Festinger, Henri Riken (Henry Riecken) i Stenli Šahter (Stanley Schachter) objavili su knjigu When Prophecy Fails (Kada se proročanstvo ne ostvari).

Knjiga opisuje njihova zapažanja o maloj verskoj grupi čiji su članovi očekivali izuzetan događaj koji se nije odigrao onako kako je bilo predviđeno.

Istraživače je zanimalo kako će ljudi reagovati kada događaji opovrgnu neko važno uverenje.

Neki učesnici zadržali su svoja uverenja i prihvatili nova objašnjenja.

Taj slučaj postao je uticajan u raspravama o kognitivnoj disonanci.

Ali pouka nije da svako neostvareno predviđanje jača verovanje.

Ljudi reaguju različito.

Neki napuštaju svoja uverenja.

Neki drugačije tumače ono što se dogodilo.

Neki smanjuju svoje učešće.

Drugi postaju još odlučniji.

I sama studija bila je predmet metodoloških i interpretativnih kritika.

Ipak, ona otvara važno pitanje.

Zašto neispunjavanje obećanja nekog pokreta ponekad postaje razlog za obnovljenu posvećenost, umesto za povlačenje?

Jedna mogućnost jeste da bi napuštanje uverenja primoralo pojedinca da se suoči sa svim onim što je za njega žrtvovao.

Druga je da grupa pruža objašnjenja koja članovima omogućavaju da sačuvaju zajednički identitet.

A treća je da se članovi koji zajedno doživljavaju razočaranje mogu okrenuti jedni drugima u potrazi za utehom.

Upravo iskustvo koje je moglo da ih udalji od pokreta može, pod određenim okolnostima, dodatno ojačati njihovu vezanost za njega.

Godine koje se ne mogu vratiti

Postoji još jedna psihološka teškoća.

Što više ljudi ulože u nešto, to im može postati teže da od toga odustanu.

Ekonomisti koriste pojam nepovratni trošak (sunk cost) za ulaganje iz prošlosti koje se više ne može povratiti.

Psiholozi su istraživali kako takva ulaganja mogu uticati na odluke čak i kada nastavak više nije koristan.

Zamislimo nekoga ko je petnaest godina podržavao politički pokret.

Posvetio mu je svoje vikende.

Ušteđevinu.

Energiju.

Ugled.

Odlagao je lične ambicije.

Možda zanemarivao odnose.

Možda branio odluke koje mu se privatno nisu dopadale.

Sada počinje da preispituje da li pokret i dalje zaslužuje njegovu podršku.

Ali jedna misao ga muči.

Ako sada odem, čemu je onda sve to služilo?

Može osećati da bi odlazak učinio sve prethodne žrtve besmislenim.

Zato ostaje.

Ulaže još jednu godinu.

Pa još jednu.

A svaka dodatna žrtva može učiniti povlačenje još težim.

Ipak, prošla ulaganja sama po sebi ne mogu dokazati da je buduća posvećenost mudra odluka.

Već potrošeno vreme nepovratno je, bez obzira na to da li pojedinac ostaje ili odlazi.

Važno je šta će nastavak učešća značiti od ovog trenutka nadalje.

Razumeti tu razliku može biti jednostavno.

Emocionalno je prihvatiti može biti mnogo teže.

Prijatelji koji su postali porodica

Za neke pojedince, najsnažniji razlog za ostanak ima vrlo malo veze sa ideologijom.

To su ljudi.

Tokom godina, članovi pokreta možda su postali njihovi najbliži prijatelji.

Zajedno su slavili.

Zajedno radili.

Podržavali jedni druge kroz lične teškoće.

Delili iskustva koja ljudi izvan grupe možda ne mogu u potpunosti razumeti.

Možda je pojedinac upoznao svog životnog partnera kroz pokret.

Možda su njegova deca odrasla među njegovim članovima.

Možda gotovo svi sa kojima redovno razgovara pripadaju istoj zajednici.

Odlazak ne bi značio samo promenu političkog mišljenja.

Mogao bi značiti narušavanje čitavog društvenog sveta.

A to stvara bolan sukob.

Pojedinac možda više ne veruje svemu što pokret zastupa.

Možda ga uznemirava njegovo ponašanje.

Možda čak oseća stid zbog određenih postupaka učinjenih u njegovo ime.

Ali i dalje voli ljude koji mu pripadaju.

A ti odnosi su stvarni.

Naklonost prema njima ne nestaje samo zato što su se njegova uverenja promenila.

Zato osoba može nastaviti da ćuti.

Da ređe dolazi na sastanke.

Da izbegava teške razgovore.

Ili da nastavi da učestvuje kako bi sačuvala odnose koje se plaši da izgubi.

Ponekad je ono što spolja izgleda kao ideološka lojalnost delimično pokušaj da se izbegne društvena izolacija.

Strah od toga da postanemo odbačeni

U nekim zajednicama, odlazak se smatra uobičajenom ličnom odlukom.

Članovi mogu imati različita mišljenja, razići se i ostati prijatelji.

Ali druge grupe nameću mnogo veću emocionalnu cenu odlaska.

Bivši član može postati predmet sumnje.

Može biti optužen za izdaju.

Ismevan.

Isključen.

Ili predstavljen kao neko ko je napustio sve što je dobro i časno.

Pojedinac koji razmišlja o odlasku možda već zna šta se događa ljudima koji napuste grupu.

Možda je i sam učestvovao u kritikovanju bivših članova.

A sada zamišlja da će prema njemu postupati na isti način.

Prijatelji bi mogli prestati da ga zovu.

Rođaci bi se mogli udaljiti.

Njegov ugled mogao bi biti napadnut.

Zajednica koja mu je nekada pružala prihvatanje mogla bi da mu ga uskrati.

To stvara posebno snažan oblik pritiska.

Osoba možda više ne ostaje zato što veruje.

Možda ostaje zato što se plaši onoga što će se dogoditi ako prestane.

Razlika je suštinska.

Pripadnost koja dopušta neslaganje jedna je stvar.

Pripadnost koja zahteva poslušnost pod pretnjom isključenja sasvim je druga.

A kada naklonost, priznanje i društvena sigurnost postanu uslovljeni lojalnošću, odlazak može zahtevati znatnu hrabrost i podršku ljudi izvan grupe.

Kada ćutanje izgleda kao slaganje

Zamislimo sastanak na kojem ugledni član predlaže postupak koji mnogi prisutni privatno smatraju preteranim.

Možda bi suparnika trebalo javno poniziti.

Možda bi protivniku trebalo pretiti.

Možda bi nekoga optuženog za nelojalnost trebalo kazniti bez pravične mogućnosti da odgovori na optužbe.

Nekoliko članova oseća nelagodnost.

Ali niko ne govori.

Jedan se plaši da će izgubiti prijatelje.

Drugi pretpostavlja da se svi ostali slažu.

Treći veruje da neko iskusniji sigurno zna bolje.

Četvrti jednostavno želi da se sastanak završi.

Predlog nailazi na malo otvorenog protivljenja.

A ćutanje se tumači kao pristanak.

Socijalni psiholozi proučavali su srodne pojave, uključujući pluralističko neznanje (pluralistic ignorance) — situacije u kojima pojedinci pogrešno procenjuju šta drugi privatno misle zato što njihovo javno ponašanje prikriva privatno neslaganje.

U takvim okolnostima, grupa može izgledati mnogo jedinstvenije nego što zaista jeste.

Svaki pojedinac može verovati da je usamljen u svojim sumnjama.

A ipak, nekoliko drugih ljudi možda oseća istu nesigurnost.

To je naročito važno kada grupa počne da se kreće ka ekstremnijim stavovima.

Javno slaganje ne znači uvek privatno uverenje.

A odsustvo vidljivog otpora ne znači nužno da svi odobravaju ono što se događa.

Ali kada niko ne ospori štetan predlog, posledice ipak mogu biti ozbiljne.

Ćutanje može omogućiti da predlog bude sproveden.

A ono što je nekada bilo nezamislivo može postati deo prihvaćenog ponašanja grupe.

Lojalnost koja zahteva još jednu žrtvu

Ponekad se pritisak ne završava time što pojedinac ostaje član.

Od njega se može očekivati da nastavi da dokazuje lojalnost.

Možda mora da brani vođu optuženog za nedelo.

Možda mora javno da osudi bivšeg prijatelja.

Možda mora da ponavlja optužbu koju nije proverio.

Ili možda mora da učestvuje u postupku koji privatno smatra nepravednim.

Pojedinac se suočava sa još jednim izborom.

Da odbije i rizikuje gubitak svog položaja.

Ili da se povinuje i sačuva svoje mesto u grupi.

Ako se povinuje, može nastati novi sukob.

Sada je učestvovao u nečemu čemu se ranije protivio.

Priznati da je postupak bio pogrešan može značiti priznati i sopstvenu odgovornost.

A to može učiniti sledeći pokušaj opravdavanja još primamljivijim.

Pojedinac može početi da brani ponašanje koje je u početku prihvatio samo nevoljno.

Ne nužno zato što je postao uvereniji u njegovu moralnu ispravnost.

Već zato što bi osuda tog ponašanja značila i osudu nečega što je sam učinio.

To je jedan od mogućih puteva kroz koje se učešće, opravdavanje i dalja posvećenost mogu međusobno pojačavati.

Nije neizbežan.

Ali pomaže da razumemo zašto spoljašnja lojalnost pojedinca ponekad može rasti čak i dok njegove privatne sumnje postaju sve dublje.

Razlika između lojalnosti i zatočeništva

Ovde moramo napraviti jednu suštinsku razliku.

Ostati posvećen pokretu nije samo po sebi iracionalno.

Čovek može prepoznati ozbiljne nedostatke organizacije, a da i dalje veruje da su njeni širi ciljevi vredni podrške.

Može ostati zato što se nada da će je reformisati.

Zato što veruje da svojim prisustvom može sprečiti nova nedela.

Zato što ceni koristan i opravdan rad koji organizacija obavlja.

Ili zato što je pažljivo razmotrio alternative.

To je drugačije od osećaja da ne može da ode.

Pitanje nije samo da li čovek ostaje.

Već da li tu odluku može doneti slobodno.

Može li da preispituje tvrdnje grupe?

Može li da kritikuje njene vođe?

Može li da održava odnose sa ljudima izvan nje?

Može li da prizna da je učinjeno nešto pogrešno?

Može li da ode bez zastrašivanja ili kažnjavanja?

Zdrava zajednica ne zahteva da se svaki član slaže sa svime.

Niti istinska lojalnost zahteva odbranu svake greške.

Ponekad je najlojalniji postupak upravo suprotstavljanje nedelima unutar sopstvene grupe.

A ponekad je najodgovornija odluka — otići.

Trenutak spoznaje

Zamislimo našeg pojedinca kako sedi sam nakon sastanka.

Te večeri dogodilo se nešto.

Nešto što ne može lako da opravda.

Možda je nedužna osoba optužena.

Možda je prijatelj javno ponižen.

Možda je nekome prećeno dok su ostali aplaudirali.

Pojedinac nije rekao ništa.

Otišao je kući.

Ali događaj mu ne izlazi iz misli.

Seća se kako bi isto ponašanje procenio pre mnogo godina.

Pre nego što se pridružio pokretu.

Pre nego što je naučio njegove parole.

Pre nego što je izgradio prijateljstva unutar njega.

Pre nego što je postao čovek čiji identitet zavisi od zajedničkog cilja.

I na trenutak, prepoznaje razdaljinu između osobe koja je nekada bio i osobe koja je postao.

To saznanje ne garantuje promenu.

Može je odbaciti.

Pronaći opravdanje.

Ubediti sebe da je situacija bila izuzetna.

Ili odlučiti da ciljevi pokreta opravdavaju njegove metode.

Ali može početi i da postavlja pitanja.

Pitanja koja je godinama izbegavao.

Da li bih branio ovakvo ponašanje da su ga počinili naši protivnici?

Da li bih verovao ovoj optužbi da je došla od nekoga izvan pokreta?

Da li ostajem zato što verujem — ili zato što se plašim da odem?

A možda i najteže pitanje od svih:

Kada bih danas prvi put naišao na ovaj pokret, znajući sve što sada znam, da li bih ponovo odlučio da mu se pridružim?

Vrata nisu uvek zaključana

Zatvor pripadnosti nije nužno fizičko mesto.

Ponekad su njegovi zidovi izgrađeni od lojalnosti.

Od uspomena.

Od odnosa.

Od straha.

Od godina žrtvovanja.

I od bolne mogućnosti da su najdragocenija uverenja pojedinca možda bila pogrešna.

Ali ti zidovi nisu uvek trajni.

Ljudi napuštaju pokrete.

Preispituju uverenja.

Obnavljaju odnose.

Pronalaze nove zajednice.

I razvijaju identitete koji više ne zavise od bezuslovne odanosti.

Neki odlaze iznenada, nakon presudnog događaja.

Drugi se menjaju postepeno.

Neki ostaju uključeni dok pokušavaju da se suprotstave štetnim praksama.

A neki nikada u potpunosti ne napuštaju vrednosti koje su ih prvobitno privukle, čak ni kada odbace organizaciju koja je tvrdila da te vrednosti predstavlja.

Odlazak može biti težak.

Ali teškoća nije isto što i nemogućnost.

A sposobnost da preispitamo sopstvenu posvećenost ostaje jedan od najvažnijih izraza nezavisnog rasuđivanja.

Kada uverenje mora da opstane

Sada smo pratili pojedinca kroz još jednu etapu njegovog puta.

Pridružio se pokretu.

Izgradio odnose.

Prihvatio njegov identitet.

Branio njegova uverenja.

I možda počeo da otkriva protivrečnosti.

Ali umesto da odmah ode, možda je pronašao razloge da ostane.

Razloge koji su bili emocionalni.

Društveni.

Praktični.

I psihološki.

Ponekad pokret opstaje u životu pojedinca zato što mu njegove ideje i dalje deluju uverljivo.

Ponekad zato što su mu odnosi unutar pokreta i dalje dragoceni.

A ponekad zato što bi njegovo napuštanje zahtevalo suočavanje sa bolnom istinom o prošlosti.

Ipak, može nastupiti još jedna promena.

Kada pojedinac postane sve odlučniji da sačuva neko uverenje, može početi da tumači nove informacije kroz njega.

Greška protivnika postaje dokaz kolektivne pokvarenosti.

Glasina postaje potvrda onoga što navodno svi znaju.

Nepovezan događaj postaje dokaz da je pokret sve vreme bio u pravu.

A činjenice koje protivreče uverenju mogu biti odbačene pre nego što budu ozbiljno razmotrene.

U tom trenutku, problem više nije samo zašto pojedinac ostaje.

Već kako njegova trajna posvećenost može uticati na ono što je spreman da prihvati kao stvarnost.

Jer um ne prima informacije samo pasivno.

On ih tumači.

A kada identitet postane duboko vezan za određeno objašnjenje sveta, gotovo sve može početi da izgleda kao njegova potvrda.

Upravo tamo naše istraživanje mora nastaviti.

Ne samo prema onome u šta ljudi veruju.

Već prema tome kako uverenje može početi da oblikuje ono što vide.

Istraživačka literatura — Deveti deo

Sledeći radovi dopunjuju zajedničku bibliografiju serijala i pružaju osnovu za razumevanje kognitivne disonance, nepovratnih ulaganja, društvenog pritiska i napuštanja grupnog identiteta.

AutorDeloZnačaj za istraživanje
Leon Festinger (1957)A Theory of Cognitive DissonancePsihološka neprijatnost koja nastaje usled sukoba uverenja i postupaka
Festinger, Riecken i Schachter (1956)When Prophecy FailsReakcije na opovrgnuta predviđanja; istorijski uticajno, ali metodološki osporavano istraživanje
Barry Staw (1976)Knee-Deep in the Big Muddy: A Study of Escalating Commitment to a Chosen Course of ActionNastavljanje ulaganja u određeni pravac delovanja uprkos negativnim povratnim informacijama
Hal Arkes i Catherine Blumer (1985)The Psychology of Sunk CostUticaj prethodnih ulaganja na buduće odluke
Dale Miller i Cathy McFarland (1987)Pluralistic Ignorance: When Similarity Is Interpreted as DissimilarityKako ljudi mogu pogrešno protumačiti ćutanje drugih kao iskreno slaganje
Cass Sunstein (2003)Why Societies Need DissentKonformizam, ćutanje i značaj neslaganja
Helen Rose Fuchs Ebaugh (1988)Becoming an Ex: The Process of Role ExitKako ljudi napuštaju identitete i društvene uloge koje su ih nekada određivale