Svet koji očekujemo da vidimo
Dvoje ljudi prisustvuje istom događaju.
Čuju iste reči.
Vide iste postupke.
Pročitaju isti izveštaj.
A ipak, kasnije opisuju ono što se dogodilo na upadljivo različite načine.
Jedan vidi dokaz nepoštenja.
Drugi vidi nesporazum.
Jedan vidi čin hrabrosti.
Drugi vidi nepromišljenost.
Jedan vidi pravdu.
Drugi vidi progon.
Kako isti događaj može dovesti do toliko različitih zaključaka?
Ponekad je objašnjenje jednostavno.
Ljudi raspolažu različitim informacijama.
Primećuju različite pojedinosti.
Imaju različita iskustva.
A razumni ljudi mogu različito tumačiti složene događaje.
Ali ponekad se događa nešto drugo.
Pojedinac je već odlučio kakva je osoba, organizacija ili grupa koju posmatra.
I to očekivanje počinje da utiče na način na koji tumači sve što se kasnije dogodi.
Pitanje više nije samo:
Šta se dogodilo?
Već postaje:
Kako ono što se dogodilo potvrđuje ono u šta već verujem?
Dokazi kojima dajemo prednost
Ljudi vole da veruju da svoja mišljenja oblikuju ispitivanjem činjenica.
Prikupljaju informacije.
Upoređuju objašnjenja.
Razmatraju mogućnosti.
I donose zaključke.
Ponekad se upravo to i događa.
Ali psihološka istraživanja više puta su pokazala da ljudi ne procenjuju informacije uvek nepristrasno.
Možemo obraćati više pažnje na dokaze koji podržavaju naša postojeća uverenja.
Lakše pamtiti primere koji ih potvrđuju.
Tumačiti nejasne informacije na način koji odgovara našim očekivanjima.
Ili strože preispitivati tvrdnje koje protivreče našim stavovima nego one koje ih podržavaju.
Psiholozi nekoliko povezanih sklonosti obuhvataju širim pojmom pristrasnost potvrđivanja (confirmation bias).
Zamislimo nekoga ko veruje da je određena politička stranka u osnovi korumpirana.
Kada njen član bude optužen za nepoštenje, optužba mu odmah deluje uverljivo.
Možda će je podeliti sa drugima pre nego što proveri dokaze.
Možda će je pamtiti godinama.
I ponavljati svaki put kada se povede razgovor o toj stranci.
Ali kada se član njegove omiljene stranke suoči sa sličnom optužbom, možda će zahtevati opsežne dokaze.
Dovoditi izvor u pitanje.
Ili insistirati da ponašanje jedne osobe ne može predstavljati čitavu organizaciju.
Merila su se promenila.
Ne nužno zato što su se promenili dokazi.
Već zato što optužena osoba pripada drugoj grupi.
Pojedinac može iskreno verovati da je pravedan.
A ipak, na njegov sud može uticati lojalnost koje nije u potpunosti svestan.
Kada jedan čovek postane predstavnik svih
Postoji još jedna česta greška.
Pojedinac se ponaša loše.
I odjednom se njegovo ponašanje pripisuje čitavoj grupi.
Jedan političar laže.
Prema tome, svi članovi te političke stranke su lažovi.
Jedan pristalica postane nasilan.
Prema tome, svi koji podržavaju isti cilj moraju biti opasni.
Jedna osoba postupi nepošteno.
Prema tome, nepoštenje mora biti osobina zajednice kojoj pripada.
Takvo uopštavanje može nastati kroz nekoliko psiholoških procesa.
Istraživanja efekta homogenosti spoljne grupe (outgroup homogeneity effect) ukazuju na to da ljudi pripadnike grupa kojima sami ne pripadaju mogu doživljavati kao međusobno sličnije nego članove sopstvene grupe.
Među ljudima koje smatraju „nama“ mogu prepoznavati velike razlike.
Ali među onima koje smatraju „njima“ vide mnogo manje razlika.
Unutar sopstvene grupe, pogrešno ponašanje objašnjava se pojedinačno.
Ta osoba je pogrešila.
Ta osoba ima težak karakter.
Ta osoba ne predstavlja sve ostale.
Ali unutar protivničke grupe, isto ponašanje može se tretirati kao dokaz zajedničkog karaktera.
Svi su oni takvi.
A kada takvo razlikovanje postane navika, pojedinac može prestati da procenjuje ljude kao zasebne ličnosti.
Počinje da ih procenjuje prvenstveno kao predstavnike određene grupe.
To je jedan od načina na koji predrasude mogu same sebe da održavaju i jačaju.
Objašnjenje se menja u zavisnosti od osobe
Zamislimo dvojicu političara koji donose istu spornu odluku.
Jedan pripada stranci koju pojedinac podržava.
Drugi pripada njenom suparniku.
Za prvog političara kaže se da se suočio sa teškim okolnostima.
Možda su ga loše savetovali.
Možda je bio pod pritiskom.
Možda je napravio razumljivu grešku.
Za drugog političara nudi se drugačije objašnjenje.
Postupio je nepošteno.
Ne može mu se verovati.
Njegovo ponašanje otkriva njegov pravi karakter.
Postupak može biti sličan.
Ali objašnjenje se menja u zavisnosti od toga ko ga je učinio.
Istraživanja pristrasnosti u pripisivanju uzroka ponašanja različitim grupama (intergroup attribution biases) proučavala su kako ljudi ponekad različito objašnjavaju pozitivno i negativno ponašanje u zavisnosti od grupne pripadnosti.
Dobri postupci sopstvene grupe mogu se pripisivati njenim pohvalnim osobinama.
Loši postupci mogu se odbacivati kao izuzeci ili posledice okolnosti.
Kod protivničke grupe, obrazac može biti obrnut.
To ne znači da je svaka razlika u proceni posledica pristrasnosti.
Ljudi mogu imati opravdane razloge da dva slučaja procenjuju različito.
Ali kada se isto ponašanje uporno procenjuje prema različitim merilima, grupna lojalnost može uticati na objašnjenje.
A kada se to događa dovoljno često, pojedinac može izgraditi naizgled doslednu sliku sveta.
Njegova grupa je u osnovi dobra.
Protivnička grupa je u osnovi loša.
Svaki novi događaj naizgled potvrđuje tu razliku.
Čak i kada sami događaji ne opravdavaju takav zaključak.
Pronalaženje veza koje možda ne postoje
Ljudi neprestano tragaju za obrascima.
Ta sposobnost je neophodna.
Pomaže nam da prepoznamo opasnost.
Razumemo uzroke.
Učimo iz iskustva.
I predviđamo događaje.
Ali prepoznavanje obrazaca može nas i odvesti u pogrešnom pravcu.
Ponekad ljudi uočavaju povezanost između događaja koji zapravo nisu povezani.
Psiholozi jednu srodnu pojavu nazivaju prividna korelacija (illusory correlation).
Zamislimo nekoga ko izrazito ne voli određeni politički pokret.
Snažna oluja nanese štetu u nekoliko zajednica.
Ne postoje pouzdani dokazi da je taj pokret izazvao oluju ili štetu koju je ona prouzrokovala.
A ipak, pojedinac počinje da traži vezu.
Možda su pristalice pokreta nedavno održale skup.
Možda je neki političar dao spornu izjavu neposredno pre oluje.
Možda se nesreća dogodila u području kojim upravlja protivnička stranka.
Pojedinac može početi da tim slučajnostima pripisuje posebno značenje.
Zaključak dolazi prvi.
Veza se naknadno gradi.
Naravno, vlade i institucije zaista mogu doprineti ozbiljnosti posledica prirodnih nepogoda svojim odlukama o infrastrukturi, planiranju, zaštiti životne sredine, pripremljenosti za vanredne situacije ili javnoj bezbednosti.
Takve mogućnosti zaslužuju istraživanje zasnovano na dokazima.
Ali postoji suštinska razlika između dokazivanja odgovornosti i pukog pripisivanja krivice.
Politički protivnik ne bi trebalo da postane odgovoran za svaku nesreću samo zato što ga pojedinac već smatra neprijateljem.
Kada netrpeljivost zameni dokaze o uzročnoj povezanosti, gotovo svaki događaj može se pretvoriti u optužbu.
Uverenje koje objašnjava sve
Razmotrimo uverenje koje je nekome postalo izuzetno važno.
U početku ono objašnjava određeni problem.
Možda ekonomske teškoće.
Političku korupciju.
Društvenu nejednakost.
Ili istorijsku nepravdu.
Ali postepeno, objašnjenje se širi.
Svako razočaranje povezuje se sa istim neprijateljem.
Svaki neuspeh tumači se kroz istu priču.
Svaka kritika pokreta tretira se kao dokaz neprijateljstva.
A za svaku protivrečnost pronalazi se objašnjenje koje čuva prvobitno uverenje.
Ako pokret uspe, njegov uspeh dokazuje da je bio u pravu.
Ako ne uspe, neuspeh dokazuje da su njegovi neprijatelji moćni.
Ako ga ljudi izvan pokreta kritikuju, njihova kritika dokazuje da ga se plaše.
Ako ćute, njihovo ćutanje tumači se kao tajno slaganje ili prikriveno neprijateljstvo.
Uverenje postaje sve teže dovesti u pitanje.
Ne zato što je potkrepljeno snažnijim dokazima.
Već zato što se gotovo svaki mogući ishod može protumačiti kao njegova potvrda.
Tvrdnja koja objašnjava sve može na kraju postati tvrdnja koju više nije moguće smisleno proveriti.
A kada čovek izgubi sposobnost da odredi kakvi bi dokazi mogli opovrgnuti njegovo uverenje, gubi i važno sredstvo za njegovo ispravljanje.
Kada grupa odlučuje šta je istina
Uticaj uverenja postaje složeniji kada je identitet pojedinca snažno povezan sa grupom.
Tada prihvatanje neke informacije može imati društvene posledice.
Zamislimo da ugledni član pokreta iznese optužbu protiv nekog protivnika.
Ostali članovi odmah se slože.
Optužba se širi.
Ljudi je ponavljaju.
Neki dodaju pojedinosti.
Drugi sve veći broj ponavljanja doživljavaju kao dokaz da optužba mora biti istinita.
Na kraju, tvrdnja postaje poznata.
A ono što je poznato počinje da deluje verodostojno.
Ali ponavljanje ne dokazuje istinitost.
Niti broj ljudi koji ponavljaju optužbu dokazuje njenu tačnost.
Prvobitna tvrdnja možda je potekla od jednog nepouzdanog izvora.
A ipak, unutar grupe može steći privid široke potvrđenosti.
Pojedinac koji je dovodi u pitanje može izazvati sumnju.
Zašto braniš neprijatelja?
Na čijoj si ti strani?
Zar ne veruješ svojim ljudima?
Pitanje dokaza sada je isprepleteno sa pitanjem lojalnosti.
Pojedinac može oklevati da ospori tvrdnju, ne zato što u nju veruje, već zato što bi time ugrozio svoj položaj u grupi.
A kako sve manje ljudi otvoreno dovodi optužbu u pitanje, privid jednoglasnog slaganja postaje još snažniji.
Kada izmišljena priča donosi priznanje
Kako potreba za značajem može pretvoriti pojedinca u proizvođača kolektivnih „dokaza“
Do sada smo posmatrali kako grupa prihvata i tumači informacije.
Ali postoji još jedno pitanje koje zaslužuje posebnu pažnju.
Šta ako priča koja potvrđuje uverenja grupe nije samo pogrešno protumačena, već je neko namerno preuveličao ili izmislio?
I šta ako razlog nije novac?
Niti naređenje nekog vođe.
Niti organizovana propaganda.
Već nešto mnogo jednostavnije.
Želja da pojedinac bude primećen.
Da bude važan.
Da ga drugi slušaju.
Da dobije priznanje ljudi kojima želi da pripada.
Potreba da budemo značajni
Ljudi imaju potrebu da osećaju da njihov život i postupci imaju značaj.
Žele da budu poštovani.
Da njihov glas bude važan.
Da drugi prepoznaju njihov doprinos.
Psiholog Arie Kruglanski i njegove kolege proučavali su potragu za ličnim značajem (quest for significance) kao jedan od činilaca koji, u određenim okolnostima, može doprineti snažnoj posvećenosti grupnim ciljevima, pa i radikalizaciji.
Ali potreba za značajem nije sama po sebi opasna.
Ona može podstaći učenje, stvaralaštvo, humanitarni rad i izuzetnu hrabrost.
Problem može nastati kada čovek počne da veruje da će priznanje najlakše steći ako grupi ponudi ono što ona već želi da čuje.
Zamislimo člana političkog pokreta koji se oseća neprimećeno.
Dolazi na skupove.
Učestvuje u razgovorima.
Pomaže kad god može.
Ali retko ko obraća posebnu pažnju na njega.
Jednog dana ispriča kako je imao neprijatnu raspravu sa pristalicom protivničke grupe.
Njegovi prijatelji odmah pokazuju interesovanje.
Postavljaju pitanja.
Izražavaju ogorčenje.
Hvale ga što se suprotstavio protivniku.
Po prvi put, pojedinac postaje središte pažnje.
Njegova priča mu je donela nešto što ranije nije imao.
Priznanje.
Kada priča počne da raste
Prvobitni događaj možda je bio sasvim običan.
Neko je izgovorio neprijatnu rečenicu.
Došlo je do neslaganja.
Razgovor se završio.
Ali kada pojedinac sledeći put prepričava događaj, možda će ga predstaviti dramatičnije.
Protivnik više nije samo bio neprijatan.
Bio je agresivan.
Nije samo povisio glas.
Pretio je.
Nije samo izrazio neslaganje.
Pokazao je mržnju prema svima koji pripadaju pokretu.
Svaki dodatni detalj izaziva snažniju reakciju slušalaca.
A snažnija reakcija može predstavljati nagradu.
Pažnju.
Podršku.
Divljenje.
Osećaj važnosti.
U psihologiji, društveno potkrepljenje predstavlja jedan od načina na koje reakcije drugih mogu uticati na buduće ponašanje.
To ne znači da će svaka pohvala izazvati laganje.
Niti da ljudi koji dobijaju pažnju zbog svojih iskustava nužno preuveličavaju ono što im se dogodilo.
Ali moguće je da u određenom društvenom okruženju preuveličavanje bude nagrađeno, dok se uzdržanost i oprez gotovo ne primećuju.
Tada se može razviti opasan podsticaj.
Što je priča dramatičnija, to je pojedinac važniji.
A što je pojedinac važniji, to može biti primamljivije da sledeća priča bude još dramatičnija.
Od lične priče do optužbe protiv čitave grupe
Sada zamislimo da drugi članovi pokreta počnu da prenose priču.
Ali više je ne predstavljaju samo kao iskustvo jednog čoveka.
Ona postaje primer.
Eto kakvi su oni.
To smo oduvek govorili.
Sad imamo dokaz.
Prvobitna tvrdnja možda nikada nije proverena.
Niko nije razgovarao sa drugom stranom.
Niko nije utvrdio da li postoje svedoci.
Niko nije pokušao da razlikuje ono što se zaista dogodilo od onoga što je naknadno dodato.
Ali priča se uklapa u postojeća uverenja.
Zato deluje uverljivo.
I zato se širi.
Ono što je počelo kao lična priča sada se koristi kao dokaz o karakteru čitave grupe.
Upravo tu se spajaju mehanizmi koje smo već istraživali.
Pristrasnost potvrđivanja.
Motivisano rasuđivanje.
Uopštavanje ponašanja pojedinca na čitavu grupu.
I sklonost da se protivnici posmatraju kao međusobno gotovo isti.
Čak i kada je neki događaj istinit, on sam po sebi ne dokazuje da su svi pripadnici određene grupe jednaki.
Ako je događaj još i izmišljen, šteta može biti dvostruka.
Neistinita optužba može pogoditi konkretnu osobu.
A zatim postati sredstvo za širenje neprijateljstva prema ljudima koji sa njom nemaju nikakve veze.
Propaganda bez organizatora
Ovde dolazimo do jedne naročito zanimljive mogućnosti.
Za širenje obmanjujućih priča nije uvek neophodno da postoji centralni organizator.
Nije neophodno da neko izda naređenje.
Nije neophodno da vođa pokreta zatraži izmišljanje optužbi.
Dovoljno je zamisliti okruženje u kojem se određene priče stalno nagrađuju.
Jedan čovek preuveliča događaj i dobije priznanje.
Drugi primeti da takve priče privlače pažnju.
Treći podeli neproverenu tvrdnju i stekne ugled među svojim istomišljenicima.
Četvrti počne da veruje da se od njega očekuje da pronađe još primera neprijateljskog ponašanja.
Niko ne mora upravljati čitavim procesom.
Pojedinačni podsticaji mogu doprineti zajedničkom ishodu.
To je mogući društveni mehanizam, a ne dokaz da svaka grupa ili politički pokret funkcioniše na taj način.
Ali postavlja važno istraživačko pitanje:
Može li zajednica početi da proizvodi sopstvene obmanjujuće priče zato što nagrađuje ljude koji ih donose?
Može li čovek poverovati u sopstvenu priču?
Postoji još jedna mogućnost koju moramo pažljivo razlikovati od svesnog laganja.
Ljudsko pamćenje nije savršen snimak prošlosti.
Sećanja se obnavljaju i preoblikuju.
Na njih mogu uticati kasnije informacije, sugestije, ponavljanje i očekivanja.
Istraživanja Elizabet Loftus (Elizabeth Loftus) i drugih naučnika pokazala su da se ljudska sećanja pod određenim okolnostima mogu menjati i da ljudi mogu razviti netačna sećanja.
Ali iz toga ne proizlazi da svako ko ponavlja laž na kraju počinje da veruje u nju.
Niti da je svako netačno sećanje nastalo namernim laganjem.
Moramo razlikovati najmanje tri situacije.
Prva je kada čovek zna da se događaj nije odigrao onako kako ga opisuje, ali svesno iznosi neistinu.
Druga je kada čovek iskreno pogrešno pamti ili tumači događaj.
Treća je kada se tokom ponovljenog prepričavanja i naknadnih tumačenja njegova predstava o događaju promeni.
U trećem slučaju, granica između onoga što je osoba prvobitno doživela i onoga što je kasnije čula, zamislila ili zaključila može postati manje jasna.
Zbog toga psiholozi istražuju i praćenje izvora sećanja (source monitoring) — sposobnost da razlikujemo odakle potiče određena informacija.
Da li smo nešto lično videli?
Da li nam je neko ispričao?
Da li smo to naknadno zaključili?
Ili smo o tome toliko puta razmišljali da nam sada deluje kao deo neposrednog iskustva?
Odgovori nisu uvek jednostavni.
Ali jedno je važno.
Snažno uverenje u istinitost sećanja nije samo po sebi dokaz da se događaj odigrao baš tako.
Kada se laž otkrije
Zamislimo da se, nakon nekog vremena, pojave pouzdani dokazi da je prvobitna priča bila izmišljena.
Možda snimak pokaže da događaj nije izgledao onako kako je opisan.
Možda svedoci ospore ključne detalje.
Možda sam pripovedač prizna da je preuveličavao.
Mogli bismo očekivati da će grupa jednostavno povući optužbu.
Neki članovi će to i učiniti.
Ali drugi mogu reagovati drugačije.
Dobro, možda se baš taj događaj nije desio.
Ali svi znamo kakvi su oni.
Sigurno su radili slične stvari.
Suština priče je ipak tačna.
Tako se pojavljuje još jedan problem.
Prvobitna optužba može biti odbačena, a da se opšti zaključak izgrađen na njoj ne promeni.
Ispravka jedne neistine ne mora automatski ukloniti uverenje koje joj je dalo privid verodostojnosti.
Istraživanja o trajnom uticaju dezinformacija (continued influence effect) ukazuju na to da ranije usvojene netačne informacije ponekad nastavljaju da utiču na rasuđivanje i nakon što budu ispravljene.
To ne znači da su ispravke beskorisne.
Znači da njihov učinak zavisi od okolnosti i načina na koji ljudi obrađuju nove informacije.
A kada je neistina postala deo grupnog identiteta, njeno odbacivanje može zahtevati više od prostog saopštavanja činjenica.
Istina ne sme zavisiti od toga ko govori
Na kraju, moramo napraviti jednu veoma važnu razliku.
Postoje ljudi koji izmišljaju optužbe.
Postoje ljudi koji iskreno greše.
Ali postoje i ljudi koji govore istinu o stvarnoj nepravdi, nasilju ili zlostavljanju.
Ne smemo pretpostaviti da je nečije svedočenje lažno samo zato što pripada grupi sa kojom se ne slažemo.
Niti smemo unapred prihvatiti optužbu samo zato što je iznosi neko iz naše grupe.
Ozbiljne tvrdnje zahtevaju ozbiljno razmatranje.
Proveru činjenica.
Razlikovanje svedočenja od pretpostavki.
Poštovanje prava optuženih.
I pravedan odnos prema ljudima koji prijavljuju stvarnu štetu.
Ista merila moraju važiti za sve.
Jer upravo u tome leži suština problema koji istražujemo.
Kada pripadnost grupi postane važnija od dokaza, neistina može dobiti ugled istine.
A istina može biti odbačena kao neprijateljska propaganda.
Tada zajednica ne gubi samo sposobnost da proceni pojedinačnu optužbu.
Može početi da gubi sposobnost da razlikuje ono što želi da bude istina od onoga što dokazi zaista pokazuju.
Sećanje koje služi zajedničkom cilju
Uverenje može uticati ne samo na način na koji ljudi tumače sadašnje događaje, već i na način na koji pamte prošlost.
Pamćenje nije savršen zapis.
Ljudi obnavljaju sećanja na prošla iskustva, a na taj proces mogu uticati očekivanja, kasnije informacije i trenutne brige.
Zamislimo osobu koja je razvila snažno neprijateljstvo prema određenom političkom pokretu.
Seća se rasprave od pre nekoliko godina.
U to vreme, neslaganje je bilo relativno uobičajeno.
Ali nakon godina sukoba, sećanje može dobiti drugačije značenje.
Protivnik sada deluje opasnije.
Njegove reči zvuče uvredljivije.
Njegove namere izgledaju zlonamernije.
Pojedinac može iskreno verovati da je događaj oduvek tako izgledao.
Možda uopšte ne laže namerno.
Njegovo sadašnje tumačenje možda se ispreplelo sa sećanjem na prvobitno iskustvo.
To ne znači da je svako sećanje nepouzdano.
Niti da ljudi ne mogu tačno pamtiti nepravdu koja im je učinjena.
To znači da sigurnost u sopstveno sećanje nije uvek garancija njegove tačnosti.
A kada grupa neprestano prepričava svoju prošlost kroz jedno isto tumačenje, članovima može postajati sve teže da razlikuju ono čemu su lično prisustvovali od onoga što su kasnije čuli ili zaključili.
Neprijatelj koji nikada ne može biti nevin
Postoji jedna naročito opasna posledica ovih procesa.
Zamislimo nekoga ko je optužen da je izdao pokret.
On poriče optužbu.
Njegovo poricanje tumači se kao dokaz nepoštenja.
Traži dokaze.
Njegov zahtev smatra se pokušajem odlaganja pravde.
Nudi objašnjenje.
Objašnjenje se odbacuje kao manipulacija.
Ostaje nem.
Njegovo ćutanje tumači se kao priznanje krivice.
Svaka moguća reakcija postaje dodatni dokaz protiv njega.
Optužbu je postalo nemoguće opovrgnuti.
A kada se to dogodi, optužena osoba možda više neće biti tretirana kao neko čiji postupci zahtevaju pravično ispitivanje.
Postaje neko čija se krivica unapred podrazumeva.
To nije samo problem pogrešnog rasuđivanja.
Može postati problem pravde.
Jer kada grupa počne da tretira sumnju kao dokaz, granica između optužbe i kazne može početi da nestaje.
Osoba optužena za nedelo može izgubiti priliku da se odbrani.
A oni koji dovode optužbu u pitanje mogu i sami postati predmet sumnje.
Uverenje je postalo sposobno da samo sebe štiti.
Više ne mora da izdrži proveru.
Zahteva prihvatanje.
Hrabrost da se primeni isto merilo
Postoji jednostavno pitanje koje može razotkriti mnoge od ovih iskrivljenih procena.
Da li bih isti događaj procenio na isti način kada bi ljudi koji u njemu učestvuju pripadali mojoj grupi?
Ako politički protivnik laže, da li bih istu laž osudio kada bi je izgovorio neko koga podržavam?
Ako član mog pokreta postane nasilan, da li bih nasilje prepoznao jednako jasno kao kada bi ga počinio protivnik?
Ako je optužba izneta protiv nekoga koga ne volim, da li bih zahtevao iste dokaze koje bih zahtevao kada bi optuženi bio moj prijatelj?
Ova pitanja ne garantuju savršeno rasuđivanje.
Ljudsko razmišljanje je previše složeno za to.
Ali mogu pomoći da prepoznamo da li grupni identitet utiče na naše procene.
Još jedno pitanje jednako je važno.
Koji bi me dokazi naveli da preispitam svoj zaključak?
Ako je odgovor da nijedan dokaz nikada ne bi mogao promeniti uverenje, pojedinac možda više ne istražuje stvarnost.
Možda brani identitet.
Nezavisno rasuđivanje ne zahteva odricanje od svakog uverenja.
Zahteva spremnost da nastavimo da ispitujemo razloge zbog kojih ga zastupamo.
I da prepoznamo da lojalnost grupi ne čini njene tvrdnje automatski istinitim.
Od lažne sigurnosti do kolektivne krivice
Vratimo se pojedincu čiji smo put pratili.
Pridružio se pokretu.
Izgradio prijateljstva.
Prihvatio njegov identitet.
Branio njegova uverenja.
I možda ostao lojalan čak i kada su se pojavile protivrečnosti.
Sada može nastupiti još jedna promena.
Sve češće tumači događaje kroz pogled na svet koji zastupa njegov pokret.
Dobri postupci njegove grupe potvrđuju njene vrline.
Loši postupci predstavljaju izuzetke.
Dobri postupci protivnika se odbacuju.
Loši postupci potvrđuju njihovu navodnu prirodu.
Slučajnosti dobijaju posebno značenje.
Glasine postaju poznate.
Poznatost postaje verodostojnost.
A optužbama se lakše veruje kada su usmerene protiv ljudi koji se već posmatraju sa sumnjom.
Pojedinac možda i dalje veruje da traga za istinom.
Možda sebe iskreno smatra pravičnim i razumnim.
Ali merila prema kojima procenjuje svet možda su postala nejednaka.
A kada takva nejednaka merila deli veliki broj ljudi, njihove posledice mogu prevazići pojedinačne predrasude.
Čitava zajednica može postati predmet kolektivne sumnje.
Protivnik može postati kriv pre nego što se bilo kakav dokaz ispita.
Nepoznata osoba može postati odgovorna za postupke koje nikada nije učinila.
A na kraju, čovek može biti osuđen ne zbog onoga što je uradio, već zbog grupe kojoj se veruje da pripada.
Upravo tu pogrešno rasuđivanje počinje da se približava nečemu mnogo opasnijem.
Jer kada se čitava kategorija ljudi smatra unapred krivom, pitanje možda više neće biti da li zaslužuju kaznu.
Već kakvu kaznu masa smatra da zaslužuju.
A to nas dovodi do sledeće etape našeg istraživanja.
Kako politički protivnik postaje neprijatelj?
Kako neslaganje postaje moralna pretnja?
I kako grupa običnih ljudi počinje da veruje da oni izvan njenog kruga nisu samo u zabludi, već su toliko opasni da zaslužuju neprijateljstvo?
Odgovor može početi jednostavnom promenom.
Pojedinac prestaje da pita šta je drugi čovek uradio.
I počinje da pita samo kojoj strani pripada.
Istraživačka literatura — Deseti deo
Prvih sedam radova preuzeto je iz originalnog rukopisa. Dodatni izvori navedeni ispod njih služe kao polazna literatura za naš novi odeljak o potrebi za priznanjem, preuveličavanju, pamćenju i širenju neistinitih informacija.
| Autor | Publikacija | Značaj za istraživanje |
|---|---|---|
| Raymond Nickerson (1998) | Confirmation Bias: A Ubiquitous Phenomenon in Many Guises | Kako postojeća uverenja utiču na traženje i tumačenje dokaza |
| Charles Lord, Lee Ross i Mark Lepper (1979) | Biased Assimilation and Attitude Polarization | Zašto suprotstavljene grupe mogu različito tumačiti iste dokaze |
| Ziva Kunda (1990) | The Case for Motivated Reasoning | Kako željeni zaključci mogu uticati na rasuđivanje |
| David Hamilton i Robert Gifford (1976) | Illusory Correlation in Interpersonal Perception | Uočavanje povezanosti koje dokazi ne potvrđuju |
| Thomas Pettigrew (1979) | The Ultimate Attribution Error | Razlike u objašnjavanju ponašanja pripadnika različitih grupa |
| George Quattrone i Edward Jones (1980) | The Perception of Variability Within In-Groups and Out-Groups | Zašto pripadnici drugih grupa mogu delovati međusobno sličnije |
| Lynn Hasher, David Goldstein i Thomas Toppino (1977) | Frequency and the Conference of Referential Validity | Kako ponavljanje može povećati privid istinitosti |
Dodatna literatura
| Autor | Publikacija ili istraživačka oblast | Značaj |
|---|---|---|
| Arie Kruglanski i saradnici (2014) | The Psychology of Radicalization and Deradicalization | Potraga za ličnim značajem i njena moguća uloga u radikalizaciji |
| Elizabeth Loftus (2005) | Planting Misinformation in the Human Mind: A 30-Year Investigation of the Malleability of Memory | Promenljivost pamćenja i uticaj naknadnih informacija |
| Marcia Johnson, Shahin Hashtroudi i D. Stephen Lindsay (1993) | Source Monitoring | Kako ljudi razlikuju izvore svojih sećanja i informacija |
| Stephan Lewandowsky i saradnici (2012) | Misinformation and Its Correction: Continued Influence and Successful Debiasing | Zašto netačne informacije ponekad nastavljaju da utiču na zaključivanje nakon ispravke |