ISTRAŽIVAČKI SERIJAL · DEO 18 OD 20

Od ekrana do ulice: Kako digitalni narativi postaju kolektivno delovanje

Uvod — Kada digitalna masa izađe na ulicu

Zamislite čoveka koji sedi sam ispred ekrana.

Nezadovoljan je društvom u kojem živi. Ne veruje političarima. Smatra da institucije ne funkcionišu i da se njegov glas ne čuje.

Ali ništa ne preduzima.

Ne zato što mu nije stalo, već zato što veruje da je sam.

A onda, jednog dana, na internetu pronalazi ljude koji razmišljaju slično kao on.

Desetine njih. Stotine. Možda hiljade.

Čita njihove komentare, gleda snimke, prati rasprave. Postepeno počinje da oseća da njegovo nezadovoljstvo nije samo lično iskustvo, već deo nečega mnogo većeg.

I tada se događa važna psihološka promena.

Umesto da razmišlja: „Ja sam nezadovoljan“, počinje da govori: „Mi smo nezadovoljni.“

A ubrzo se pojavljuje još jedno pitanje:

„Ako nas ima toliko, zašto nešto ne preduzmemo?“

Upravo tu počinje naše istraživanje.

Kako se nezadovoljstvo pojedinca pretvara u kolektivni identitet? Kako se zajednica koja postoji na internetu pretvara u pokret koji izlazi na ulice? I šta određuje da li će takav pokret ostati miran, dovesti do društvenih promena ili prerasti u sukob?

Da bismo razumeli ove procese, moramo se vratiti psihologiji mase, ali je posmatrati u potpuno novom okruženju.

Jer današnja masa ne mora da se okupi na trgu da bi počela da postoji.

Ona može nastati mnogo ranije.

Na ekranima naših telefona.

1. Od ličnog nezadovoljstva do kolektivnog identiteta

Nezadovoljstvo je jedan od mogućih pokretača društvenih promena, ali samo po sebi nije dovoljno da proizvede masovni pokret.

Milioni ljudi mogu biti nezadovoljni ekonomskim stanjem, političkim odlukama ili društvenim nepravdama, a da ipak ne preduzmu nikakvu zajedničku akciju.

Zašto?

Zato što između nezadovoljstva i delovanja postoji nekoliko važnih psiholoških prepreka.

Čovek može verovati da je njegovo mišljenje usamljeno. Može se plašiti posledica javnog izražavanja stavova. Može smatrati da se ništa ne može promeniti.

Digitalne zajednice mogu promeniti takvu percepciju.

Kada pojedinac otkrije druge ljude koji dele njegova osećanja, počinje da se razvija nešto što socijalni psiholozi nazivaju društvenim identitetom.

Henri Tajfel i John Turner pokazali su koliko je pripadnost grupama važna za način na koji ljudi doživljavaju sebe i druge.

Čovek više ne posmatra određeni problem samo iz lične perspektive. On počinje da ga doživljava kroz pripadnost zajednici.

Ta promena može doneti solidarnost, osećaj sigurnosti i spremnost da se zajednički deluje.

Ali može stvoriti i pritisak da se prihvate stavovi grupe, čak i kada postoje opravdani razlozi za njihovo preispitivanje.

Upravo zato kolektivni identitet ima dve strane.

Može pomoći ljudima da se organizuju protiv stvarne nepravde.

Ali može otežati nezavisno razmišljanje kada se lojalnost grupi pretvori u merilo istine.

2. Kada ljudi počnu da veruju da promena jeste moguća

Postoji velika razlika između uverenja da nešto nije u redu i uverenja da se nešto može promeniti.

Čovek može godinama kritikovati određenu vlast, instituciju ili društvenu pojavu, a da nikada ne učestvuje u protestu.

Ne mora mu nedostajati hrabrost.

Možda jednostavno ne veruje da će njegov doprinos bilo šta promeniti.

Međutim, kada vidi druge ljude kako se organizuju, njegova procena može početi da se menja.

Ako stotine ljudi izađu na ulicu, protest više ne izgleda nemoguće.

Ako im se pridruže hiljade, može početi da izgleda značajno.

Ako se demonstracije prošire na više gradova, pojedinac može steći utisak da se pred njim odvija društvena promena.

U socijalnoj psihologiji važan je pojam kolektivne efikasnosti — verovanje da grupa zajedničkim delovanjem može ostvariti određeni cilj.

Internet može doprineti tom osećaju tako što omogućava ljudima da vide aktivnosti drugih.

Ali ovde se pojavljuje jedan problem.

Broj pregleda nije isto što i broj pristalica.

Broj komentara nije isto što i broj ljudi spremnih da izađu na ulicu.

A popularnost neke objave nije dokaz da većina društva podržava njenu poruku.

Digitalno okruženje može učiniti stvarnu podršku vidljivijom, ali može stvoriti i preuveličanu predstavu o njenoj veličini.

3. Psihologija prvog koraka: Zašto neki ljudi izlaze prvi?

Američki sociolog Mark Granovetter objavio je 1978. godine istraživanje o modelima pragova kolektivnog ponašanja.

Njegova ideja pomaže nam da razumemo zašto ljudi ne odlučuju istovremeno da učestvuju u nekoj zajedničkoj aktivnosti.

Nekima nije potrebna podrška drugih.

Oni će javno izraziti stav čak i kada su potpuno usamljeni.

Drugima je potrebno da vide nekoliko istomišljenika.

Treći će se uključiti tek kada primete da je pokret postao dovoljno velik.

A neki neće učestvovati ni tada.

Zamislimo grupu od sto ljudi.

Prvi čovek spreman je da protestuje sam.

Drugi će mu se pridružiti ako vidi da je neko već počeo.

Treći će se pridružiti kada vidi dvojicu.

Četvrti kada vidi trojicu.

Ako se njihove odluke nadovezuju jedna na drugu, može nastati lančana reakcija.

Ali ako sledeća osoba zahteva podršku mnogo većeg broja ljudi, proces može stati.

Ovaj model ne dokazuje da se svaki protest razvija na isti način.

On nam pokazuje nešto drugo.

Ponekad nije presudno samo koliko ljudi podržava određenu ideju, već i koliko njih veruje da su drugi spremni da deluju.

A upravo tu internet može imati značajnu ulogu.

On omogućava ljudima da vide tuđe odluke gotovo trenutno.

4. Emocionalna zaraza: Kada jedan snimak pokrene hiljade reakcija

Zamislimo da se na internetu pojavi snimak incidenta tokom kojeg je neko navodno pretrpeo nepravdu.

Snimak izaziva bes.

Ljudi počinju da ga dele.

Pojavljuju se komentari, osude i zahtevi za odgovornošću.

Za nekoliko sati, događaj koji je neposredno videlo nekoliko ljudi može postati tema razgovora čitave države.

Emocije imaju važnu ulogu u društvenom delovanju.

Bes može podstaći suprotstavljanje nepravdi.

Strah može navesti ljude da se povuku, ali ponekad i da potraže sigurnost u zajedničkom delovanju.

Nada može pomoći pokretu da opstane uprkos preprekama.

Međutim, emocionalna snaga nekog događaja nije dokaz da su sva tumačenja tog događaja tačna.

Snimak može biti autentičan, ali nepotpun.

Može prikazivati stvarnu nepravdu, a da pritom ne pokazuje šta joj je prethodilo.

Može biti star, pogrešno datiran ili predstavljen kao dokaz nečega što zapravo ne potvrđuje.

Zato je važno razlikovati sam događaj od priče koja se oko njega razvija.

Kada se ljudi snažno identifikuju sa određenom grupom, mogu biti skloniji da prihvate tumačenja koja potvrđuju njihove postojeće stavove.

To je povezano sa pristrasnošću potvrđivanja i motivisanim rasuđivanjem, o kojima smo govorili u prethodnim delovima.

Problem postaje ozbiljniji kada se postupak jednog čoveka počne predstavljati kao dokaz o karakteru čitave grupe.

Tada pojedinačni događaj može prerasti u simbol kolektivnog neprijateljstva.

5. Od interneta do organizacije

Veliki protesti ne nastaju samo zato što je neka objava postala popularna.

Za fizičko okupljanje ljudi potrebni su komunikacija, koordinacija i određeni stepen organizacije.

Neko mora preneti informacije o mestu i vremenu okupljanja.

Učesnici moraju razumeti ciljeve akcije.

Kod dugotrajnijih pokreta pojavljuju se i dodatne potrebe: komunikacija sa javnošću, logistika, međusobna pomoć, pravna pitanja i donošenje zajedničkih odluka.

To ne znači da svaki pokret mora imati jednog vođu.

Savremeni društveni pokreti mogu biti decentralizovani.

Različite grupe mogu samostalno donositi odluke, a ipak delovati u okviru zajedničkog identiteta.

Međutim, decentralizacija nije isto što i odsustvo organizacije.

Pokret može nemati jednog predsednika, a ipak imati koordinatore, odbore, neformalne autoritete ili uticajne članove.

Istraživač zato mora postaviti preciznije pitanje.

Ne samo: „Ko je vođa?“

Već: „Kako se donose odluke, ko raspolaže resursima i na koji način različite grupe sarađuju?“

Ipak, samo postojanje organizatora ne znači da pokretom upravlja neka skrivena struktura.

Organizacija je sastavni deo mnogih legitimnih društvenih aktivnosti.

6. Egipat 2011: Da li je Facebook napravio revoluciju?

U januaru 2011. godine Egipat je postao središte masovnih protesta protiv predsednika Hosnija Mubaraka.

Trg Tahrir u Kairu postao je jedan od najpoznatijih simbola Arapskog proleća.

U medijima se često govorilo o Facebook revoluciji.

Ali da li je društvena mreža zaista stvorila revoluciju?

Odgovor je mnogo složeniji.

Nezadovoljstvo egipatskim političkim sistemom postojalo je godinama pre protesta.

Aktivističke mreže, radnički protesti, organizacije i politički pokreti razvijali su se mnogo pre nego što su društvene mreže postale važan kanal komunikacije.

Istraživači Zeynep Tufekci i Christopher Wilson proučavali su učesnike protesta na trgu Tahrir.

Njihovo istraživanje pokazalo je da su društveni mediji bili značajni za pristup informacijama, koordinaciju i percepciju mogućnosti uspeha.

Ali to ne znači da je Facebook sam proizveo političku pobunu.

Digitalne platforme bile su deo šireg društvenog procesa.

Egipatski primer pokazuje koliko je važno razlikovati sredstvo komunikacije od uzroka nezadovoljstva.

Internet može pomoći ljudima da se organizuju.

Ali politički, ekonomski i društveni uslovi određuju mnogo toga što se događa pre i posle mobilizacije.

7. Hongkong 2019: Pokret bez jednog vođe

Tokom 2019. godine Hongkong je bio poprište velikih demonstracija.

Protesti su počeli zbog predloga zakona o izručenju, ali su se kasnije proširili na šira pitanja političkih prava, upravljanja i ponašanja policije.

Jedna od zanimljivih karakteristika pokreta bila je decentralizovana organizacija.

Digitalne platforme omogućavale su učesnicima da razmenjuju informacije i učestvuju u raspravama.

Nije postojao jedan univerzalno priznati vođa koji je donosio sve odluke.

Ipak, to nije značilo da nije bilo uticajnih pojedinaca, organizacija ili koordinacije.

Različite grupe imale su različite uloge i različite stavove.

Ovaj primer pokazuje prednosti i ograničenja decentralizovanih pokreta.

Takva struktura može omogućiti fleksibilnost.

Ali može otežati pregovore, postizanje kompromisa i donošenje dugoročnih političkih odluka.

Pokret koji uspeva da okupi veliki broj ljudi ne mora automatski biti sposoban da postigne dogovor o tome šta treba učiniti nakon protesta.

8. Sjedinjene Američke Države, 6. januar 2021: Kada politički narativ preraste u nasilje

Dana 6. januara 2021. godine, tokom potvrđivanja rezultata predsedničkih izbora u američkom Kongresu, nasilna grupa učesnika napala je Kapitol.

Događaju su prethodile tvrdnje da su predsednički izbori 2020. godine bili masovno pokradeni.

Te tvrdnje nisu bile potkrepljene dokazima koji bi opravdali zaključak da je rezultat izbora promenjen sistematskom prevarom.

Ipak, široko su se širile kroz političku komunikaciju, medije i društvene mreže.

Za deo publike postale su centralno objašnjenje političkih događaja.

Zvanična istraga Predstavničkog doma američkog Kongresa dokumentovala je aktivnosti pojedinih ekstremističkih grupa, uključujući njihovu komunikaciju i organizovanje uoči napada.

Ali ovde je neophodno napraviti razliku.

Nisu svi ljudi koji su prisustvovali političkom skupu učestvovali u nasilju.

Nisu svi imali iste namere.

I nisu svi bili deo organizovanih ekstremističkih grupa.

Zato kolektivna odgovornost ne sme zameniti utvrđivanje individualnih postupaka.

Ovaj slučaj pokazuje kako snažno političko uverenje, grupni identitet, netačne informacije i organizacione mreže mogu, pod određenim okolnostima, doprineti eskalaciji.

Ali on ne dokazuje da svaka politička demonstracija nužno vodi nasilju.

9. Zašto neke mase ostaju mirne, a druge postaju nasilne?

Jedna od najvažnijih grešaka u razumevanju mase jeste pretpostavka da veliki broj ljudi automatski znači gubitak razuma i sklonost nasilju.

Savremena socijalna psihologija nudi složeniju sliku.

Ljudi u masi ne prestaju nužno da razmišljaju.

Njihovo ponašanje može biti oblikovano zajedničkim identitetom, grupnim normama i načinom na koji doživljavaju postupke drugih.

Ako grupa snažno prihvata nenasilne norme, njeni članovi mogu pokušavati da spreče sukobe.

Ako se unutar grupe razvije uverenje da je nasilje opravdano ili neizbežno, rizik od eskalacije može porasti.

Važna je i interakcija sa institucijama.

Način na koji policija postupa prema okupljenima, način na koji učesnici tumače postupke policije i ponašanje pojedinih nasilnih grupa mogu uticati na razvoj događaja.

Ipak, nijedan od tih faktora sam za sebe ne objašnjava svaki sukob.

Zato nije dovoljno pogledati snimak nasilja i zaključiti da je čitav pokret nasilan.

Ali nije opravdano ni automatski pretpostaviti da svaki nasilni incident mora biti posledica provokacije spolja.

Obe tvrdnje zahtevaju dokaze.

10. Paradoks brzog uspeha: Kada pokret poraste brže nego što može da se organizuje

Zeynep Tufekci u knjizi Twitter and Tear Gas opisuje jednu važnu slabost savremenih umreženih protesta.

Digitalne tehnologije omogućavaju brzo okupljanje velikog broja ljudi.

Nekada je za izgradnju masovnog pokreta bilo potrebno dugogodišnje organizovanje, razvijanje lokalnih mreža i stvaranje institucija.

Danas određeni oblici mobilizacije mogu nastati mnogo brže.

Ali brzina ima svoju cenu.

Pokret može uspeti da organizuje ogromnu demonstraciju, a da pritom nema dovoljno razvijene mehanizme za donošenje složenih odluka.

Može imati zajednički slogan, ali ne i zajednički politički program.

Može znati protiv čega se bori, a da se njegovi učesnici ne slažu oko toga šta bi trebalo da dođe posle.

Ovaj problem postaje posebno važan kada se protestni pokret pretvara u političku organizaciju ili pokušava da preuzme odgovornost za upravljanje državom.

Sposobnost mobilizacije nije isto što i sposobnost upravljanja.

To su dva različita izazova.

11. Kada pripadnost postane važnija od istine

Vratimo se sada psihologiji pojedinca.

Čovek koji se priključi pokretu može pronaći prijatelje, solidarnost, osećaj svrhe i uverenje da doprinosi nečemu važnom.

To mogu biti veoma pozitivna iskustva.

Međutim, pripadnost može stvoriti i novu vrstu zavisnosti.

Ako čovek počne da doživljava grupu kao najvažniji deo svog identiteta, neslaganje sa njenim stavovima može postati emocionalno teško.

Može se plašiti da će izgubiti prijatelje.

Može se plašiti da će biti proglašen izdajnikom.

Može početi da opravdava postupke koje bi kod pripadnika druge grupe oštro osuđivao.

U takvim okolnostima pojavljuje se opasnost da grupna lojalnost postane važnija od doslednog moralnog rasuđivanja.

Ovaj problem nije vezan samo za političke proteste.

Može se pojaviti u partijama, verskim zajednicama, nacionalnim pokretima, ideološkim grupama, pa čak i u zajednicama koje sebe smatraju potpuno racionalnim i nezavisnim.

Upravo ovde se ponovo susrećemo sa Erikom Hofferom i njegovom knjigom The True Believer.

Hoffer je istraživao kako masovni pokreti mogu ponuditi pojedincu novi identitet i osećaj smisla.

Njegove ideje ne treba posmatrati kao univerzalno objašnjenje svakog aktiviste.

Ali one nam pomažu da postavimo važno pitanje:

Da li čovek podržava određenu ideju zato što je razmotrio njene argumente ili zato što bi odustajanje od nje ugrozilo njegov osećaj pripadnosti?

Odgovor nije uvek jednostavan.

12. Kada politička borba postane moralna podela sveta

U društvenim sukobima često dolazi do pojednostavljivanja složenih problema.

Jedna strana sebe može predstavljati kao zaštitnika pravde, slobode ili nacionalnih interesa.

Druga strana može biti predstavljena kao neprijatelj tih vrednosti.

Takva podela može imati snažan emocionalni efekat.

Ljudi lakše razumeju priču u kojoj postoje jasni junaci i negativci nego složenu stvarnost u kojoj različiti akteri imaju različite motive, interese i odgovornosti.

Međutim, kada se politički protivnik pretvori u moralnog neprijatelja, prostor za dijalog počinje da se smanjuje.

Svaki njegov postupak može biti protumačen kao potvrda prethodno formiranog mišljenja.

Čak i kada uradi nešto pozitivno, to se može objasniti kao prikrivena manipulacija.

S druge strane, greške sopstvene grupe mogu biti opravdavane okolnostima, pritiscima ili navodnim provokacijama.

Tako nastaje dvostruki standard.

Isti postupak dobija različito moralno značenje u zavisnosti od toga ko ga je izvršio.

Kada takav način razmišljanja postane dominantan, javna rasprava može prestati da bude potraga za činjenicama i pretvoriti se u borbu za potvrđivanje grupnog identiteta.

13. Ko zaista stoji iza velikih pokreta?

Kada se na ulicama pojave desetine ili stotine hiljada ljudi, gotovo neizbežno se postavlja pitanje organizacije.

Ko je pokrenuo okupljanje?

Ko donosi odluke?

Ko finansira aktivnosti?

Ko upravlja komunikacijom?

Ko ima političku korist od ishoda?

To su legitimna pitanja.

Ali odgovori zahtevaju ozbiljno istraživanje.

Postoji velika razlika između organizacije koja javno podržava neki protest i organizacije koja njime upravlja.

Postoji razlika između finansiranja edukativnog programa i finansiranja konkretne političke operacije.

Postoji razlika između obuke aktivista u nenasilnom organizovanju i izdavanja instrukcija za političko delovanje.

I postoji razlika između međunarodne podrške određenim demokratskim principima i prikrivene kontrole nad domaćim političkim pokretom.

To ne znači da prikrivene operacije ne postoje.

Istorija pokazuje da su države i druge organizacije učestvovale u političkim operacijama uticaja u inostranstvu.

Ali upravo zato što takve operacije postoje, potrebno je razlikovati dokumentovane činjenice od pretpostavki.

Ako neka organizacija dobija sredstva iz inostranstva, možemo utvrditi finansijsku vezu.

Ako njeni predstavnici obučavaju aktiviste, možemo utvrditi odnos obuke.

Ako učestvuje u planiranju političkih aktivnosti, možemo istraživati stepen koordinacije.

Ali tvrdnja da strana država upravlja čitavim pokretom zahteva znatno jače dokaze.

S druge strane, činjenica da učesnici pokreta imaju iskrena uverenja ne isključuje mogućnost da pojedini organizatori imaju drugačije interese.

Obe stvari mogu istovremeno biti tačne.

Zato se ozbiljno istraživanje ne završava otkrivanjem jednog finansijera, jednog organizatora ili jedne političke veze.

Ono tek tada počinje.

14. Digitalna masa i stvarna politička moć

Jedna od najvećih promena savremenog društva jeste mogućnost da politički pokret postane veoma vidljiv pre nego što razvije tradicionalne organizacione strukture.

Internet omogućava ljudima da se međusobno pronađu, da razmenjuju informacije i da brzo izraze podršku određenim zahtevima.

Ali politička moć ne proizlazi automatski iz broja pratilaca, komentara ili pregleda.

Da bi pokret ostvario dugoročan uticaj, mora se suočiti sa stvarnim institucijama, zakonima, ekonomskim ograničenjima i različitim interesima unutar društva.

Čak i kada uspe da promeni vlast, ostaje pitanje šta će se dogoditi nakon toga.

Da li će nova vlast ispuniti očekivanja?

Da li će učesnici pokreta zadržati mogućnost da je kritikuju?

Da li će se ideali koji su okupljali ljude pretvoriti u konkretne institucije i odgovornu politiku?

Ili će se pojaviti nova grupa koja će zahtevati istu vrstu bezuslovne lojalnosti koju je prethodno osuđivala?

Ova pitanja nisu namenjena diskreditovanju političkih promena.

Ona nas podsećaju da smena vlasti i unapređenje društva nisu nužno ista stvar.

Politička promena može otvoriti prostor za reforme.

Ali kvalitet tih reformi mora se procenjivati na osnovu njihovih stvarnih rezultata.

15. Zaključak — Masa koja je nastala pre nego što se okupila

Na početku ovog dela zamislili smo čoveka koji sedi sam ispred ekrana.

Bio je nezadovoljan, ali nije verovao da može bilo šta da promeni.

Zatim je otkrio druge ljude koji dele njegova osećanja.

Njegovo lično nezadovoljstvo postalo je deo kolektivnog identiteta.

Počeo je da veruje da zajedničko delovanje ima smisla.

Možda je na kraju izašao na ulicu.

Ali tokom tog procesa nije se promenio samo njegov odnos prema političkoj stvarnosti.

Mogao se promeniti i njegov odnos prema samome sebi.

Od pojedinca koji razmišlja prvenstveno u svoje ime postao je član zajednice čiji ciljevi, simboli i emocije utiču na njegovo ponašanje.

To ne znači da je izgubio sposobnost samostalnog razmišljanja.

Ali znači da se našao u okruženju u kojem grupni identitet može postati veoma snažan.

Gustave Le Bon je krajem devetnaestog veka pokušao da objasni psihologiju ljudi okupljenih u fizičkoj masi.

Danas se mnogi procesi kolektivnog povezivanja odvijaju mnogo pre nego što se ljudi fizički sretnu.

Digitalne zajednice omogućavaju razvoj zajedničkih narativa, emocija i identiteta na velikim udaljenostima.

One mogu doprineti solidarnosti, političkom učešću i društvenim promenama.

Ali mogu omogućiti i širenje dezinformacija, neprijateljstva i manipulacije.

Zato nije dovoljno pitati koliko ljudi učestvuje u nekom pokretu.

Moramo pitati zašto učestvuju.

Kako su formirali svoja uverenja?

Koje informacije prihvataju, a koje odbacuju?

Kako se donose odluke?

Ko raspolaže resursima?

I koliko prostora unutar pokreta postoji za nezavisno mišljenje?

Jer najveća opasnost ne nastaje nužno onda kada se veliki broj ljudi okupi oko zajedničkog cilja.

Ona može nastati onda kada pojedinac prestane da razlikuje sopstveno rasuđivanje od uverenja grupe kojoj pripada.

A upravo tu dolazimo do sledećeg, možda najosetljivijeg pitanja našeg istraživanja.

Ako digitalne platforme mogu pomoći ljudima da se organizuju, a psihologija grupne pripadnosti može povećati njihovu spremnost na kolektivno delovanje, šta se događa kada spoljne organizacije pokušaju da utiču na taj proces?

Kako funkcionišu međunarodno finansiranje, obrazovanje aktivista, omladinske mreže i politička mobilizacija?

Gde prestaje legitimna podrška civilnom društvu, a počinje prikriveno mešanje u unutrašnje političke procese druge države?

I kako možemo razlikovati autentično građansko nezadovoljstvo od pokušaja da se ono usmeri u korist drugih političkih interesa?

To je tema našeg sledećeg istraživanja.

Naučni izvori i literatura

Ovaj deo nije namenjen čitanju u naraciji. Može se objaviti ispod videa i na internet stranici.

Granovetter, M. (1978). Threshold Models of Collective Behavior. American Journal of Sociology, 83(6), 1420–1443. https://doi.org/10.1086/226707

Tufekci, Z. & Wilson, C. (2012). Social Media and the Decision to Participate in Political Protest: Observations From Tahrir Square. Journal of Communication, 62(2), 363–379. https://doi.org/10.1111/j.1460-2466.2012.01629.x

Lim, M. (2012). Clicks, Cabs, and Coffee Houses: Social Media and Oppositional Movements in Egypt, 2004–2011. Journal of Communication, 62(2), 231–248. https://doi.org/10.1111/j.1460-2466.2012.01628.x

Tufekci, Z. (2017). Twitter and Tear Gas: The Power and Fragility of Networked Protest. Yale University Press.

Tajfel, H. & Turner, J. C. (1979). An Integrative Theory of Intergroup Conflict. In The Social Psychology of Intergroup Relations.

Drury, J. & Reicher, S. (2000). Collective Action and Psychological Change: The Emergence of New Social Identities. British Journal of Social Psychology, 39(4), 579–604.

Hoffer, E. (1951). The True Believer: Thoughts on the Nature of Mass Movements. Harper & Brothers.

U.S. House of Representatives (2022). Final Report of the Select Committee to Investigate the January 6th Attack on the United States Capitol. https://www.govinfo.gov/content/pkg/GPO-J6-REPORT/html-submitted/index.html