ISTRAŽIVAČKI SERIJAL · DEO 14 OD 20

Kada društvo promeni svoju savest

Nemačka, 1928–1940: Postepena promena onoga što su obični ljudi bili spremni da prihvate

Zemlja koja nije znala svoju budućnost

Zamislimo da živite u Nemačkoj 1928. godine.

Budite se ujutru.

Možda pripremate doručak svojoj deci.

Odlazite na posao.

Pozdravljate komšije.

Čitate novine.

Brinete o novcu, politici, budućnosti svoje porodice i uobičajenim životnim neizvesnostima.

Vode se političke rasprave.

Čuju se besni govori.

Postoje ljudi koji veruju da je zemlja izdana.

Drugi smatraju da demokratija pruža najveću nadu za budućnost.

Neki čeznu za starim poretkom.

Drugi žele potpuno drugačije društvo.

Ali kakva god bila vaša politička uverenja, vi ne znate šta će Nemačka postati.

Ne možete videti narednih dvanaest godina.

Ne možete znati da će demokratske institucije zemlje biti uništene.

Da će komšije biti isključivane iz javnog života zbog svog porekla.

Da će zakoni određivati sa kim ljudi smeju da sklapaju brak.

Da će preduzeća biti napadana.

Da će porodice biti prisiljene da napuste svoje domove.

Ili da će zemlja ući u rat praćen progonom i masovnim ubistvima.

Na parlamentarnim izborima 1928. godine, Nacistička partija osvaja približno 2,6 odsto glasova.

Ona predstavlja radikalan pokret, ali još nije dominantna politička snaga.

A budućnost Nemačke i dalje je otvorena.

Upravo tu naše istraživanje mora da počne.

Ne pretpostavkom da je sve što je usledilo bilo neizbežno.

Već saznanjem da je istorija nastajala kroz odluke.

Odluke birača.

Političara.

Institucija.

Običnih građana.

I ljudi koji su odlučili da učestvuju, prilagode se, ćute ili pruže otpor.

1929–1932: Kada strah traži odgovor

A onda dolazi ekonomska kriza.

Velika ekonomska depresija počinje 1929. godine.

Preduzeća propadaju.

Nezaposlenost dramatično raste.

Porodice gube sigurnost.

Ljudi koji su nekada verovali da razumeju svoju budućnost počinju da se pitaju da li više ičemu mogu da veruju.

Politički sistem teško pronalazi odgovore.

Vlade postaju nestabilne.

Stranke međusobno razmenjuju optužbe.

Poverenje javnosti slabi.

Za milione Nemaca neizvesnost više nije apstraktan osećaj.

Ona postaje svakodnevno iskustvo.

Hoću li i dalje imati posao?

Da li ću moći da prehranim porodicu?

Hoće li moja ušteđevina opstati?

Da li iko u vlasti razume šta se događa?

I možda najvažnije:

Ko je odgovoran?

Sa ovim pitanjem već smo se susreli.

U prethodnim poglavljima istraživali smo kako neizvesnost može povećati privlačnost pokreta koji nude pripadnost, jasnoću i svrhu.

Takođe smo razmatrali privlačnost objašnjenja koja iza složenih problema pronalaze jednog neprijatelja.

Nacisti su iskoristili te slabosti.

Obećavali su nacionalni preporod.

Snažno vođstvo.

Kraj političke slabosti.

Obnavljanje nacionalnog ponosa.

Ali njihova poruka sadržala je i nešto mnogo mračnije.

Za nemačke probleme lažno su optuživali Jevreje i druge navodne neprijatelje.

Antisemitizam nije izmislio Hitler.

On je imao dugu istoriju u evropskom društvu, a nacistička ideologija nadovezala se na postojeće predrasude, teorije zavere i rasna učenja.

Pokret je istovremeno nudio obećanje i optužbu.

Viziju nacionalne veličine.

I objašnjenje ko navodno stoji na putu njenom ostvarenju.

Za neke pristalice ta kombinacija bila je veoma privlačna.

Zemlja je patila.

Pokret je obećavao preporod.

A neprijatelj je, naizgled, omogućavao da se patnja objasni.

Ipak, moramo imati na umu da su milioni Nemaca odbacivali naciste.

Ekonomske teškoće nisu izazvale jednu univerzalnu političku reakciju.

Neki su podržavali demokratske stranke.

Drugi su se okretali komunizmu ili drugačijim nacionalističkim pokretima.

Neki su se protivili radikalizmu uopšte.

Kriza je stvorila prilike za ekstremizam.

Ali nije unapred određivala svačiji izbor.

Masa koja je obećavala pripadnost

Zamislimo politički skup.

Iznad okupljenih vise zastave.

Govornici se obraćaju hiljadama ljudi.

Ljudi stoje jedni uz druge.

Aplaudiraju.

Uzvikuju parole.

Doživljavaju snažan osećaj da učestvuju u nečemu većem od njih samih.

Za nekoga čiji je lični život postao neizvestan, takvo iskustvo može pružiti osećaj snage.

Ovde, makar, postoji pravac.

Ovde ljudi govore sa sigurnošću.

Ovde budućnost deluje razumljivo.

I ovde pojedinac može osetiti da pripada.

Nacistički pokret namerno je negovao takva iskustva kroz skupove, simbole, uniforme, omladinske organizacije i javne ceremonije.

Te aktivnosti nisu služile samo prenošenju političkih ideja.

One su činile pripadnost vidljivom.

Stvarale su zajedničke rituale.

Pomagale su da se politička privrženost pretvori u društveni identitet.

Pojedinac je podstican da sebe ne vidi samo kao birača, već kao učesnika nacionalne misije.

Ali identitet koji je pokret promovisao bio je duboko zasnovan na isključivanju.

Zamišljena nacionalna zajednica određivana je nacističkom rasnom ideologijom.

Pripadnost je zavisila od toga ko se smatra prihvatljivim.

A jedinstvo se delimično gradilo kroz prepoznavanje i isključivanje neprijatelja.

Možemo prepoznati psihološki obrazac iz prethodnih poglavlja.

Obećanje pripadnosti postaje snažnije kada ga prati uverenje da grupa učestvuje u istorijskoj borbi.

Ali ne smemo poistovetiti privid jedinstva sa stvarnim jednoglasnim slaganjem.

Politički skup pokazuje ljude koji su na njega došli.

Ne otkriva privatne misli svih stanovnika zemlje.

Niti oduševljenje pristalica dokazuje da je neslaganje nestalo.

Januar 1933: Kada pokret uđe u vlast

Do jula 1932. godine nacisti postaju najveća parlamentarna stranka u Nemačkoj.

Osvajaju približno 37 odsto glasova.

Ali ne osvajaju većinu.

Na novembarskim izborima njihova podrška opada na približno 33 odsto.

Ovaj podatak je izuzetno važan.

Nacistička partija jeste snažna.

Ali njen uspon nije neprekidan izborni napredak koji niko ne može da zaustavi.

A onda, 30. januara 1933. godine, predsednik Paul fon Hindenburg (Paul von Hindenburg) imenuje Adolfa Hitlera za kancelara.

Hitler nije neposredno izabran na tu funkciju.

Konzervativni političari pomogli su da dođe do njegovog imenovanja, verujući da mogu iskoristiti njegovu popularnost, a istovremeno kontrolisati njegovu moć.

Pokazalo se da su napravili katastrofalnu grešku.

Ova razlika je važna za naše istraživanje.

Preobražaj Nemačke ne možemo objasniti tvrdnjom da je čitavo stanovništvo jednostavno izabralo diktaturu.

Političke elite odigrale su presudnu ulogu.

Institucije su zakazale.

Postojeći ustavni mehanizmi bili su zloupotrebljeni.

A kada je Hitler ušao u vladu, nacisti su brzo počeli da uništavaju zaštitne mehanizme koji su mogli da ograniče njihovu vlast.

Nakon požara u Rajhstagu u februaru, vanrednom uredbom suspendovane su osnovne građanske slobode.

Politički protivnici bili su hapšeni i zastrašivani.

U martu je Zakon o ovlašćenjima dao Hitlerovoj vladi široka zakonodavna ovlašćenja.

Do jula Nemačka je postala jednopartijska država.

Psihološko okruženje menjalo se uporedo sa političkim sistemom.

Mišljenje koje je nekada pripadalo radikalnom pokretu sada se moglo predstavljati kao zvaničan stav vlasti.

Optužba je mogla dobiti podršku policijske sile.

Diskriminatorski zahtev mogao je postati zvanično naređenje.

Pretnja je mogla postati zakon.

A običan građanin sada je morao da razmišlja ne samo o tome u šta veruje, već i o tome šta bi mu se moglo dogoditi ako javno izrazi neslaganje.

To više nije bio samo uticaj mase.

Bio je to uticaj ideologije jednog pokreta spojene sa državnim aparatom.

Kada zakon promeni značenje normalnog

Zamislimo državnog službenika koji dolazi na posao.

Donet je novi propis.

Određenim zaposlenima više nije dozvoljeno da obavljaju svoje dužnosti.

Njihovo poreklo ili politička pripadnost postali su osnov za otpuštanje.

Službenik možda lično odobrava odluku.

Možda joj se privatno protivi.

Možda je smatra neprijatnom, ali neizbežnom.

Ili možda izbegava da razmišlja o njenim posledicama.

Ali novi propis sada mora biti sproveden.

Pripremaju se obrasci.

Proveravaju se evidencije.

Utvrđuju se imena.

Izdaju se obaveštenja.

Sve se sprovodi kroz poznate administrativne postupke.

U aprilu 1933. godine nacistička vlada donela je zakon koji je omogućio uklanjanje Jevreja i politički nepoželjnih službenika iz državne službe.

Usledila su nova isključivanja.

Ono što je nekada bila predrasuda izražena kroz političku retoriku sve više je postajalo diskriminacija koju sprovode institucije.

To je važan preobražaj.

Kada nepravda postane administrativna rutina, osoba koja je sprovodi može svoj zadatak doživljavati kao običan posao.

Štetni postupak više ne mora biti predstavljen kao čin ličnog neprijateljstva.

Opisuje se kao poštovanje propisa.

Procedura.

Pravilnik.

Dužnost.

Pojedinac može govoriti sebi:

Ja nisam doneo zakon.

Ja samo radim svoj posao.

Neko drugi bi to uradio kada bih ja odbio.

Ali žrtva trpi posledice bez obzira na to kako službenik razume sopstvenu ulogu.

Čovek ostaje bez sredstava za život.

Njegov profesionalni identitet biva uništen.

Porodica gubi sigurnost.

A mehanizam isključivanja nastavlja da funkcioniše.

Moralna opasnost nije u tome što svaki državni službenik postaje lično ispunjen mržnjom.

Već u tome što institucije mogu organizovati štetne postupke na način koji pojedincima omogućava da se udalje od njihovih ljudskih posledica.

1935: Komšija koji postaje stranac

Zamislimo dve porodice koje žive u istoj ulici.

Godinama se pozdravljaju.

Njihova deca idu u školu.

Kupuju u istim prodavnicama.

Možda su zajedno obedovali.

Možda su pomagali jedni drugima tokom bolesti ili drugih teškoća.

Jedna porodica je jevrejska.

Druga nije.

A onda društvo koje ih okružuje počinje da povlači granicu između njih.

Jevrejska porodica sve češće se opisuje kao neko ko zapravo ne pripada zajednici.

Javne poruke predstavljaju Jevreje kao opasne ili strane.

Ograničenja se gomilaju.

A u septembru 1935. godine Nirnberški zakoni uspostavljaju pravni okvir koji Jevrejima oduzima puna politička građanska prava i zabranjuje brakove i seksualne odnose između Jevreja i ljudi klasifikovanih kao osobe nemačke ili srodne krvi.

Zakon ne pita da li je jevrejski komšija ljubazan.

Pošten.

Rodoljub.

Spreman da pomogne.

Ili voljen u svojoj porodici.

Lične osobine pojedinca postale su nevažne za klasifikaciju koja mu je nametnuta.

Njegovo poreklo određuje način na koji se prema njemu postupa.

To je proces moralnog isključivanja koji smo istraživali u Jedanaestom delu, sada dodatno ojačan državnom moći.

Ali razmotrimo drugog komšiju.

Šta se događa u njegovim mislima?

Možda odbacuje zakon.

Možda ostaje prijateljski nastrojen u privatnosti, ali izbegava da ih vide zajedno.

Možda se plaši da će odbrana te porodice ugroziti njegov sopstveni položaj.

Možda počinje da prihvata kategorije koje je vlast nametnula.

Ili možda ubeđuje sebe da vlasti sigurno imaju razloge za ono što rade.

Ne postoji jedan odgovor.

Različiti ljudi reagovali su različito.

Ali društveno okruženje sve više je nagrađivalo udaljavanje, a kažnjavalo solidarnost.

Prijateljstvo koje nekada nije zahtevalo nikakvo objašnjenje sada je moglo zahtevati hrabrost.

A običan čin ljudske ljubaznosti mogao je početi da nosi političke posledice.

To je jedna od najuznemirujućih promena kroz koje društvo može proći.

Ne samo da zakon različito tretira ljude.

Već da zakon menja ono što drugi ljudi osećaju da smeju da učine.

Opasno prilagođavanje

Ljudska bića imaju izuzetnu sposobnost prilagođavanja.

Navikavamo se na nove rutine.

Nova očekivanja.

Nova društvena pravila.

Čak i kada bi nas takve promene nekada uznemiravale.

Prilagođavanje je neophodno za svakodnevni život.

Ali može predstavljati i moralnu opasnost.

Zamislimo čoveka koji prisustvuje prvom javnom ponižavanju komšije.

Šokiran je.

Prizor mu deluje okrutno.

Nepotrebno.

Pogrešno.

Ali onda se slični događaji ponavljaju.

I ponavljaju.

Novine neprestano iznose iste optužbe.

Zvaničnici opravdavaju ograničenja.

Poznanici počinju da govore o progonjenoj grupi sa prezirom.

Pojedinac toliko često čuje ista objašnjenja da mu ona postaju poznata.

Možda nikada ne postane oduševljeni pristalica.

Možda mu i dalje bude neprijatno.

A ipak, njegova reakcija se menja.

Ono što je nekada delovalo izuzetno počinje da izgleda očekivano.

Ono što je nekada zahtevalo objašnjenje postaje deo okruženja.

To ne dokazuje da ponovljena izloženost nepravdi neizbežno dovodi do njenog moralnog prihvatanja.

Neki ljudi postaju odlučniji da pruže otpor kako se progon pojačava.

Drugi ostaju privatno protiv njega.

Ali nepravda koja se ponavlja i koju država zvanično dopušta može promeniti način na koji ljudi doživljavaju društvene norme.

Može promeniti ono što očekuju da će videti.

Ono što veruju da drugi odobravaju.

I ono čemu smatraju da je bezbedno suprotstaviti se.

Opasnost leži u razlici između navikavanja na nešto i zaključka da je to prihvatljivo.

Ta razlika može postepeno da se smanjuje.

Novembar 1938: Kada nasilje izađe na ulice

A onda dolazi novembar 1938. godine.

Nakon što je mladi poljski Jevrejin u Parizu pucao na nemačkog diplomatu, nacistički rukovodioci koriste taj događaj kao izgovor za pogrom nad Jevrejima širom zemlje.

Tokom noći 9. i 10. novembra, sinagoge gore.

Jevrejske prodavnice i preduzeća bivaju uništavani.

Kuće su napadane.

Ljudi su prebijani i ubijani.

Približno 30.000 jevrejskih muškaraca uhapšeno je i poslato u koncentracione logore.

Događaj postaje poznat kao Kristalna noć (Kristallnacht), naziv koji može prikriti surovost onoga što se dogodilo.

To nije bila samo noć razbijenog stakla.

Bio je to organizovan progon praćen nasiljem.

Nacistički zvaničnici i partijske organizacije imali su centralnu ulogu.

Napadi su predstavljani kao izrazi narodnog besa, ali nisu bili samo spontani postupci nekontrolisanih masa.

Ovde naše istraživanje dolazi do posebno važnog trenutka.

Jevreji su godinama bili izloženi sve većem isključivanju.

Država ih je označila kao strance.

Propaganda ih je predstavljala kao neprijatelje.

Diskriminatorski zakoni umanjili su njihova prava.

A sada se nasilje nad njima javno sprovodi širom zemlje.

Zamislimo čoveka koji stoji na ulici dok se uništava prodavnica u vlasništvu jevrejske porodice.

Možda odobrava ono što se događa.

Možda se pridružuje napadačima.

Možda je užasnut.

Možda se plaši da interveniše.

Možda okreće glavu.

Ili možda pokušava da pomogne.

Ne možemo zaključiti u šta veruje samo na osnovu njegovog prisustva.

Ali događaj otkriva moć sistema koji ga okružuje.

Počinioci deluju u okruženju u kojem režim podstiče nasilje nad progonjenom grupom.

Policijska zaštita namerno se uskraćuje.

A uobičajeno očekivanje da vlasti treba da štite žrtve potpuno je preokrenuto.

Institucije koje bi trebalo da sprečavaju nasilje sada u njemu učestvuju, omogućavaju ga ili ga dopuštaju.

Upravo tu pitanje postaje posebno bolno.

Šta se događa sa društvom kada ljudi koji bi trebalo da zaustave nepravdu dobiju naređenje da je dopuste?

Komšija koji okreće glavu

Vratimo se dvema porodicama.

Jevrejska porodica godinama živi u istom kraju.

Njihova deca su odrasla.

Njihova prodavnica služila je lokalnim kupcima.

Učestvovali su u svakodnevnom životu zajednice.

Sada je njihova prodavnica napadnuta.

Prozori su razbijeni.

Njihova bezbednost je neizvesna.

Drugi komšija vidi šta se dogodilo.

Možda se seća ranijih razgovora.

Zajedničkog smeha.

Malih znakova pažnje.

Jevrejska porodica nije odjednom postala nepoznata.

Ali društvo koje ih okružuje promenilo je značenje povezanosti sa njima.

Pomoć može biti opasna.

Javno protivljenje može privući pažnju.

Ćutanje može delovati bezbednije.

Komšija stoji pred odlukom.

Ne nužno pred velikom političkom odlukom.

Možda samo pred pitanjem da li da pokuca na vrata.

Da li da pita da li je porodica bezbedna.

Da li da ponudi pomoć.

Da li da prizna šta se dogodilo.

Ili da jednostavno prođe pored.

Ne bi trebalo da izmišljamo odgovor za svakog nemačkog komšiju.

Istorijski dokazi pokazuju različite reakcije, od oduševljenog učešća u progonu do ravnodušnosti, neodobravanja i pružanja pomoći.

Ipak, samo pitanje je suštinski važno.

Jer se moralni preobražaj društva ne doživljava samo u parlamentu, sudovima ili državnim ustanovama.

On ulazi u ulice.

Na radna mesta.

U škole.

Prodavnice.

Prijateljstva.

I u obične ljudske odnose kroz koje jedni druge prepoznajemo kao ljudska bića.

Tragedija nije samo u tome što progonitelji postaju okrutni.

Već i u tome što svet koji okružuje žrtve može postati mesto u kojem više ne mogu računati na uobičajenu zaštitu.

1939–1940: Kada se isključivanje proširi izvan granica

Prvog septembra 1939. godine Nemačka napada Poljsku.

U Evropi počinje Drugi svetski rat.

Nacistički režim sada kontroliše ili okupira teritorije na kojima živi veliki broj ljudi koje smatra neprijateljima ili rasno manje vrednim.

Progon se širi u uslovima rata i okupacije.

Jevrejske zajednice u okupiranoj Poljskoj suočavaju se sa nasiljem, oduzimanjem imovine, prinudnim radom i sve težim oblicima odvajanja od ostatka stanovništva.

Uspostavljaju se geta.

Porodice se prisilno raseljavaju.

Imovina se oduzima.

Ljudi su primorani da žive u uslovima koji ugrožavaju njihov opstanak.

Režim takođe započinje sistematsko ubijanje osoba sa invaliditetom kroz takozvani program eutanazije, odobren od Hitlera i sprovođen kroz medicinske i administrativne ustanove.

Jezik brige prikriva ubistvo.

Među žrtvama su ranjivi ljudi koje režim smatra nedostojnim života.

Ovde se ponovo vraća isto psihološko pitanje.

Kako se postupak koji krši najosnovniju obavezu zaštite ljudskog života može predstaviti kao administrativna ili moralna nužnost?

Ali moramo biti istorijski precizni.

Do 1940. godine nacistički progon i ubijanje već su imali razorne posledice.

Sistematsko masovno istrebljenje evropskih Jevreja dramatično će se pojačati od 1941. godine, kroz masovna streljanja i centre za ubijanje.

Ne bi trebalo da ove različite faze spajamo u jedan događaj.

Redosled razvoja događaja je važan.

Jer pokazuje kako su se ideološki ciljevi, državna moć, ratne okolnosti i učešće institucija vremenom povezivali.

I podseća nas da najrazornije posledice nisu nastale delovanjem neke apstraktne mase.

Nastale su kroz organizovane odluke koje su sprovodile stvarne institucije i stvarni ljudi.

Da li su svi bili uvereni nacisti?

Postoji pitanje na koje moramo izbeći previše jednostavan odgovor.

Da li su svi ljudi u Nemačkoj verovali u ono u šta su verovali nacisti?

Ne.

Da li su svi koji su se povinovali režimu bili saglasni sa njim?

Ne.

Da li su svi koji su ćutali potajno bili protiv režima?

Svakako ne.

Među stanovništvom bilo je uverenih pristalica.

Ljudi koji su prihvatali antisemitizam.

Ljudi koje su privlačili nacionalizam ili obećanja stabilnosti.

Ljudi koji su imali materijalnu korist od progona.

Ljudi koji su se prilagodili novom poretku.

Ljudi koji su se plašili kazne.

Ljudi koji su se protivili režimu, ali su se osećali nemoćno.

I ljudi koji su pružali otpor na različite načine.

Njihovi motivi mogli su se preplitati.

Neko je mogao podržavati određene mere, a odbacivati druge.

Neko je mogao osuđivati javno nasilje, ali prihvatati diskriminatorske zakone.

Drugi je mogao privatno osuđivati antisemitizam, ali odbijati da pomogne jevrejskom komšiji.

Čovek je mogao imati korist od nepravde, a da nije učestvovao u njenom osmišljavanju.

Ove razlike ne umanjuju ozbiljnost progona.

One pomažu da razumemo kako je progon mogao postati toliko rasprostranjen.

Diktaturi nije neophodno da svaki građanin postane oduševljeni počinilac.

Ona može funkcionisati kroz kombinaciju uverenja, straha, prilagođavanja, prilika za ličnu korist, poslušnosti, ravnodušnosti i institucionalne saradnje.

I upravo tu pouke naših prethodnih poglavlja postaju posebno važne.

Pripadnost može podsticati lojalnost.

Sigurnost u sopstvena uverenja može oslabiti sumnju.

Predrasude mogu učiniti kolektivno okrivljavanje uverljivim.

Autoritet može promeniti način na koji ljudi doživljavaju odgovornost.

Strah može ućutkati protivljenje.

A ponovljeno isključivanje može promeniti ono što ljudi smatraju normalnim.

Ali nijedan od tih mehanizama sam za sebe ne objašnjava istoriju.

Nacistički režim namerno je izgradio sistem u kojem su te sile mogle biti iskorišćene.

Društvo u kojem savest ipak nije nestala

Ipak, čak ni u tom sve represivnijem okruženju, savest nije nestala.

Postojali su Nemci koji su se protivili nacizmu.

Ljudi koji su održavali prijateljstva uprkos nametnutim podelama.

Pojedinci koji su kritikovali progon.

Ljudi koji su pomagali žrtvama.

I ljudi koji su odbijali određene zahteve režima.

Njihovi postupci nisu uvek bili javni.

Nisu uvek bili uspešni.

A rizici su se veoma razlikovali.

Ali njihovo postojanje je važno.

Jer nas sprečava da čitavo stanovništvo zamišljamo kao jedan psihološki organizam.

Masa nikada nije doslovno bila jedan um.

Nacija nikada nije imala samo jednu savest.

Postojali su različiti ljudi koji su donosili različite odluke pod različitim pritiscima.

Neki su pomagali da se izgradi mehanizam progona.

Neki su ga sprovodili.

Neki su od njega imali korist.

Neki su izbegavali da se suoče sa njim.

A neki su mu se suprotstavljali.

Istorijski dokazi ne dopuštaju nam da te izbore smatramo moralno jednakim.

Ali zahtevaju da prepoznamo razlike među njima.

A možda je najvažnija pouka upravo ova:

Čak i kada institucije postanu sredstva nepravde, ne gube svi pojedinci sposobnost da nepravdu prepoznaju.

Najveća opasnost možda nije u tome što čovek prestaje da veruje u dobro, već u tome što postaje toliko uveren da je na strani dobra da prestaje da preispituje zlo koje čini u njegovo ime.

Istorijski izvori i istraživačke napomene — Četrnaesti deo

Pet ključnih istorijskih prekretnica u ovom poglavlju oslanja se na dokumentovane istorijske događaje. Prizori sa komšijama i državnim službenikom služe kao zamišljeni primeri, a ne kao prikazi konkretnih dokumentovanih osoba.

PeriodGlavni istorijski izvorTema
1928–1932United States Holocaust Memorial Museum (USHMM), Adolf Hitler and the Nazi Rise to PowerIzbori 1928, Velika depresija, rast podrške nacistima i političke odluke koje su prethodile Hitlerovom imenovanju
1933USHMM, Hitler Comes to PowerUništavanje demokratskih institucija i učvršćivanje diktature
1935USHMM, Nuremberg Race LawsZakonsko isključivanje Jevreja i oduzimanje građanskih prava
1938USHMM, KristallnachtOrganizovani pogrom i uputstva izdata policiji
1939–1940USHMM, Implementation of the Holocaust, Euthanasia Program and Aktion T4Progon tokom rata i organizovano ubijanje osoba sa invaliditetom

Dodatna istorijska literatura

AutorDeloZnačaj
Richard J. Evans (2003)The Coming of the Third ReichPolitički, društveni i institucionalni uslovi koji su omogućili dolazak nacista na vlast
Richard J. Evans (2005)The Third Reich in PowerPreobražaj nemačkog društva, državnih institucija i svakodnevnog života pod nacističkom vlašću
Ian Kershaw (1998)Hitler 1889–1936: HubrisHitlerov politički uspon, njegova uloga i okolnosti koje su omogućile učvršćivanje vlasti
Claudia Koonz (2003)The Nazi ConscienceRazvoj nacističkih moralnih predstava, ideologije i isključivanja iz nacionalne zajednice