Tišina pre odgovora
Zamislimo prostoriju punu ljudi.
Postavljeno je pitanje.
Odgovor deluje očigledno.
A ipak, jedan za drugim, ljudi oko vas daju drugačiji odgovor.
Prvi čovek progovara.
Zatim drugi.
Pa treći.
Svaki odgovor je isti.
I svaki je u suprotnosti sa onim što jasno vidite sopstvenim očima.
Sada je red na vas.
Oklevate.
Možda niste dobro razumeli pitanje.
Možda su drugi primetili nešto što ste vi propustili.
Možda bi trebalo jednostavno da se složite.
Uostalom, kakvu razliku može napraviti jedan odgovor?
Osećate pritisak prisutnih.
Ne nužno zato što vam je neko pretio.
Niti zato što je neko zahtevao poslušnost.
Već zato što biti jedina osoba koja se ne slaže sa ostalima može biti iznenađujuće neprijatno.
A onda progovorite.
I date odgovor za koji verujete da je tačan.
Na trenutak stojite odvojeno od svih ostalih.
To je mali čin.
Niko nije u opasnosti.
Ne čini se nikakva velika nepravda.
A ipak, psihološka borba je stvarna.
Jer pitanje više nije samo da li znate odgovor.
Već da li ste spremni da verujete sopstvenom rasuđivanju kada se čini da se svi oko vas ne slažu.
A ta mala borba predstavlja početak jedne mnogo veće.
Šta se događa kada masa od vas ne traži samo da date pogrešan odgovor?
Šta se događa kada zahteva da osudite nedužnog čoveka?
Da napustite komšiju?
Da učestvujete u ponižavanju?
Da ćutite dok neko pati?
Šta omogućava pojedincu da odbije?
Snaga jednog glasa koji se protivi
Tokom pedesetih godina dvadesetog veka, psiholog Solomon Aš (Solomon Asch) sproveo je uticajne eksperimente o prilagođavanju većini.
Od učesnika se tražilo da donose jednostavne procene o dužini linija.
Zadatak je namerno bio jednostavan.
Ali pravi učesnik nalazio se među ljudima koji su dobili uputstvo da u određenim pokušajima daju pogrešne odgovore.
Rezultati su otkrili nešto važno.
Ljudi su se ponekad slagali sa većinom čak i kada je njen odgovor bio u suprotnosti sa jasnim vizuelnim dokazima.
Ali Aš je otkrio još nešto.
Jednoglasnost je bila važna.
Kada bi se još jedna osoba usprotivila većini koja je davala pogrešan odgovor, prilagođavanje većini značajno bi se smanjilo.
Osoba koja se protivila nije uvek morala da ponudi tačan odgovor da bi oslabila pritisak.
Samo postojanje neslaganja moglo je olakšati nezavisno rasuđivanje.
To ukazuje na nešto izuzetno zanimljivo.
Čovek možda okleva da progovori ne zato što je napustio sopstveno mišljenje, već zato što veruje da je sam.
Onog trenutka kada se pojavi još jedan glas koji se ne slaže, situacija se menja.
Privid potpune sigurnosti grupe je narušen.
Pojedinac otkriva da je protivljenje moguće.
A psihološka cena izdvajanja iz većine može postati manja.
Naravno, procenjivanje dužine linija u laboratoriji nije isto što i suprotstavljanje političkom progonu ili kolektivnom nasilju.
Rizici su potpuno drugačiji.
Ali eksperimenti otkrivaju načelo vredno razmatranja.
Moć većine delimično zavisi od utiska da se svi slažu.
A ponekad jedno vidljivo neslaganje može oslabiti taj utisak.
Razlika između toga da smo sami i osećaja da smo sami
Zamislimo čoveka koji prisustvuje političkom skupu.
Govornik optužuje čitavu zajednicu da je odgovorna za društvene probleme.
Publika aplaudira.
Pojedinac oseća nelagodnost.
Poznaje ljude iz te zajednice.
Među njima je upoznao ljubaznost, velikodušnost i obične ljudske brige.
Optužba mu deluje nepravedno.
Ali svi oko njega izgledaju oduševljeno.
Počinje da se pita da li je jedini kome to smeta.
Možda ništa ne kaže.
A sada zamislimo da neko u njegovoj blizini tiho primeti:
To nije pravedno. Ne možeš kriviti sve ljude za ono što je možda učinila nekolicina.
Ništa dramatično se nije dogodilo.
Govornik nastavlja.
Masa je i dalje oduševljena.
A ipak, nešto važno se promenilo.
Pojedinac više nije siguran da je usamljen u svojim sumnjama.
Možda će biti spremniji da dovede optužbu u pitanje.
Možda će nešto odgovoriti.
Možda će mu se neko drugi pridružiti.
A možda će jednostavno otići, ne prihvatajući sud grupe.
To je jedan od razloga zbog kojih neslaganje može biti važno čak i kada odmah ne promeni ponašanje većine.
Ono čini drugačiji stav vidljivim.
Podseća ljude da grupa nije jedini mogući izvor rasuđivanja.
I može stvoriti uslove u kojima privatne sumnje počinju javno da se izražavaju.
Kada lojalnost zahteva neslaganje
Tokom našeg istraživanja razmatrali smo kako pripadnost grupi može obeshrabriti neslaganje.
Pokret pruža identitet.
Prijateljstvo.
Priznanje.
Svrhu.
Njegovi članovi mogu postati duboko vezani jedni za druge.
Ali da li briga za grupu nužno znači slaganje sa svim što ona radi?
Nikako.
Ponekad je upravo čovek koji dovodi postupke grupe u pitanje onaj kome je najviše stalo do njenih proklamovanih vrednosti.
Da ponovim jos jednom: Ponekad je upravo čovek koji dovodi postupke grupe u pitanje onaj kome je najviše stalo do njenih proklamovanih vrednosti.
Zamislimo pokret osnovan na načelima pravičnosti.
Njegovi članovi godinama su se borili protiv nepravde.
A onda, u trenutku besa, neki počinju da zahtevaju kažnjavanje osobe čija krivica nije utvrđena.
Jedan član se usprotivi.
Podseća ostale na načela pokreta.
Insistira da pravičnost ne može važiti samo za prijatelje.
Odbija da podrži kažnjavanje bez dokaza.
Drugi članovi optužuju ga za nelojalnost.
Ali čovek koji se protivi može sopstveno ponašanje razumeti drugačije.
On ne napušta vrednosti grupe.
Pokušava da odbrani te vrednosti od trenutnog ponašanja same grupe.
Istraživanja sukoba između grupnih normi i ličnih uverenja razmatrala su kako članovi koji se snažno poistovećuju sa grupom ponekad mogu da joj se suprotstave zato što primećuju nesklad između onoga što grupa radi i onoga što smatraju da bi trebalo da zastupa.
To dodatno usložnjava našu raniju sliku lojalnosti.
Poistovećivanje sa grupom može podsticati prilagođavanje.
Ali pod određenim okolnostima može podstaći i principijelno neslaganje.
Presudno pitanje postaje:
Da li sam lojalan svemu što moja grupa radi?
Ili:
Da li sam lojalan načelima zbog kojih sam joj se pridružio?
To nisu uvek iste stvari.
Čovek iza oznake pripadnosti
U Jedanaestom delu istraživali smo kako protivnička grupa može postati neprijatelj.
Njeni pripadnici mogu početi da se posmatraju kao međusobno zamenljivi.
Njihove pojedinačne osobine nestaju iza grupne oznake.
Čovek koji se suprotstavlja takvom razmišljanju može odbiti da dozvoli da oznaka pripadnosti zameni ličnost.
Zamislimo dvojicu komšija.
Poznaju se godinama.
Njihova deca su se zajedno igrala.
Međusobno su pomagali jedni drugima.
Možda su bili oslonac jedni drugima u teškim trenucima.
A onda se političke okolnosti promene.
Jedan komšija pripada grupi koja je sve više izložena osudi.
Drugi ljudi počinju da izbegavaju njegovu porodicu.
Šire se glasine.
Porodica postaje predmet sumnje.
Drugi komšija suočava se sa izborom.
Može prihvatiti novu društvenu granicu.
Može se tiho udaljiti.
Može se pretvarati da ništa ne primećuje.
Ili može nastaviti da se prema toj porodici odnosi kao prema ljudima koji zaslužuju pravičnost i zaštitu.
Takva odluka može izgledati sasvim obično.
Ali u društvu u kojem isključivanje postaje normalno, obična ljudska pristojnost može dobiti izuzetan značaj.
Pozdrav može postati odbijanje da se učestvuje u ponižavanju.
Poseta može postati čin solidarnosti.
Ponuda pomoći može postati suprotstavljanje očekivanjima okoline.
Komšija ne mora nužno imati neku veliku političku filozofiju.
Možda jednostavno nije spreman da napusti čoveka kojeg poznaje.
A taj lični odnos može otežati prihvatanje kolektivnih stereotipa.
Teže je verovati da su svi oni isti kada jedan od njih ima ime, prošlost i mesto u vašem životu.
Ipak, lično poznanstvo nije garancija hrabrosti.
Ljudi su pod pritiskom napuštali prijatelje i komšije.
Drugi su pomagali potpunim strancima.
Odnos može biti važan.
Ali odluka ipak mora biti doneta.
Poslušnost ima svoje granice
Početkom šezdesetih godina dvadesetog veka, Stenli Milgram (Stanley Milgram) sproveo je eksperimente kojima je istraživao poslušnost autoritetu.
Učesnici su verovali da učestvuju u istraživanju učenja i pamćenja.
Dobijali su uputstva da drugoj osobi zadaju sve snažnije električne udare nakon pogrešnih odgovora.
Udari nisu bili stvarni, ali učesnici to uglavnom nisu znali.
Eksperimenti su pokazali da su mnogi ljudi bili spremni da nastave sa zadavanjem onoga što su smatrali bolnim električnim udarima kada bi im istraživač to naložio.
Milgramovi nalazi postali su poznati zato što su doveli u pitanje utešnu pretpostavku da bi obični ljudi prirodno odbili štetna naređenja.
Ali eksperimenti su otkrili još nešto.
Nisu svi poslušali.
A stepen poslušnosti značajno se menjao u zavisnosti od okolnosti.
U jednoj varijanti eksperimenta, učesnici su prisustvovali odbijanju drugih ljudi da nastave.
U tim uslovima, poslušnost je naglo opala.
Prisustvo ljudi koji su odbili poslušnost promenilo je situaciju.
Autoritet nije nužno izgubio svoj formalni položaj.
Ali oslabljen je utisak da je poslušnost jedini prihvatljiv odgovor.
Savremeni istraživači raspravljali su i o tome kako najbolje tumačiti Milgramove rezultate.
Neki naglašavaju autoritet i poslušnost.
Drugi ukazuju na poistovećivanje učesnika sa naučnim ciljem istraživača, način na koji su učesnici razumeli situaciju i posebne okolnosti u kojima su eksperimenti sprovedeni.
Nalaze ne treba svesti na jednostavnu tvrdnju da ljudi automatski izvršavaju naređenja.
Ipak, oni osvetljavaju važnu mogućnost.
Odbijanje može dobiti društvenu podršku.
A kada čovek vidi da je neko drugi odbio, može lakše prepoznati da poslušnost nije neizbežna.
Moralna granica koja se ne pomera
Zamislimo čoveka koji veruje da nedužnim ljudima ne treba nanositi štetu.
To načelo deluje jednostavno.
Većina ljudi bi se sa njim složila u načelu.
Ali postaje teže primeniti ga kada optuženi pripada omraženoj grupi.
Kada prijatelji zahtevaju kaznu.
Kada poštovani autoritet insistira da su oštre mere neophodne.
Kada okolna zajednica slavi čin okrutnosti.
Pojedinac mora odlučiti da li načelo i dalje važi.
Ako važi, možda će se naći nasuprot ljudima čije mu je odobravanje veoma važno.
Upravo tu moralna doslednost dobija poseban značaj.
Načelo koje primenjujemo samo na ljude koje volimo nije isto što i načelo koje smo spremni da branimo čak i kada nam je to neprijatno.
Razmotrimo tvrdnju:
Niko ne bi trebalo da bude kažnjen bez pouzdanih dokaza.
Da li ona važi i za političke protivnike?
Za ljude optužene za izdaju?
Za one čije stavove smatramo uvredljivim?
Za pripadnike grupe kojoj ne verujemo?
Ili samo za ljude koji pripadaju našoj strani?
Čovek koji se protivi masi može prepoznati da pravi ispit moralnog načela nastupa upravo kada njegova primena ima određenu cenu.
To ne znači da svako moralno neslaganje ima očigledan odgovor.
Niti znači da je čovek koji se suprotstavlja većini automatski u pravu.
Pojedinac se može protiviti masi iz sebičnih razloga, zbog predrasuda ili sa namerom da nanese štetu.
Neslaganje nije samo po sebi vrlina.
Njegov moralni značaj zavisi od onoga što pojedinac brani, dokaza koji podržavaju njegov sud i posledica njegovih postupaka po druge.
Ali kada masa zahteva nanošenje nepravedne štete, odbijanje učešća može postati snažan izraz moralne odgovornosti.
Ljudi koji su pomagali
Tokom Holokausta, neki pojedinci rizikovali su sopstvenu bezbednost kako bi zaštitili Jevreje i druge ljude koje je nacistički režim progonio.
Njihovi postupci bili su različiti.
Neki su skrivali ljude u kućama ili drugim skrovištima.
Neki su obezbeđivali hranu.
Neki su pribavljali lažna dokumenta.
Neki su pomagali ljudima da pobegnu.
Neki su koristili profesionalni položaj ili lične veze da ometaju progon.
Njihovi motivi nisu bili isti.
Kod nekih su važnu ulogu imala verska uverenja.
Kod drugih političko protivljenje.
Lični odnosi.
Saosećanje.
Osećaj obaveze.
Ili nemogućnost da prihvate način na koji se postupalo prema ljudima koje su smatrali nedužnim.
Semjuel i Perl Oliner (Samuel i Pearl Oliner) proučavali su ljude koji su spasavali Jevreje tokom Holokausta u knjizi The Altruistic Personality (Altruistička ličnost).
Njihovo istraživanje razmatralo je osobine i iskustva povezana sa ponašanjem ljudi koji su pomagali drugima, uključujući obrasce brige za druge i osećaj moralne odgovornosti koji prevazilazi granice sopstvene grupe.
Drugi istraživači, među kojima je Kristen Renvik Monro (Kristen Renwick Monroe), proučavali su kako su ljudi koji su spasavali druge razumeli sopstvene postupke i identitet.
Ova istraživanja ne otkrivaju jedan tip ličnosti koji garantuje hrabrost.
A pošto istraživači često proučavaju ljude koji su preživeli ili čiji su postupci dokumentovani, moramo biti oprezni da njihove nalaze ne smatramo potpunim objašnjenjem ponašanja svih koji su pomagali.
Ipak, njihovi radovi dovode u pitanje jednu važnu pretpostavku.
U istom istorijskom okruženju koje je podsticalo progon postojali su i pojedinci koji su ga odbacivali.
Ljudi koji su živeli pod istim režimom nisu svi donosili iste odluke.
Neki su učestvovali.
Neki su imali koristi.
Neki su okretali glavu.
Neki su pružali otpor.
A neki su pomagali.
Postojanje ljudi koji su spasavali druge ne umanjuje strahote progona koji ih je okruživao.
Ali pokazuje da nisu svi prihvatali moralne granice koje je režim nametao.
Zašto hrabrost nije uvek glasna
Moralnu hrabrost često zamišljamo kao dramatično javno suprotstavljanje.
Čoveka koji stoji pred masom.
Drži govor.
Odbija naređenje.
Prkosi autoritetu.
Ponekad hrabrost zaista ima takav oblik.
Ali može biti i tiha.
Čovek odbija da ponovi optužbu koju ne može da proveri.
Neko odbija da učestvuje u javnom ponižavanju protivnika.
Kolega se usprotivi nepravednom otkazu.
Komšija nastavlja da pomaže porodici koju su drugi napustili.
Službenik odbija da falsifikuje dokument.
Svedok govori istinu.
Prijatelj postavlja neprijatno pitanje.
Takvi postupci možda neće promeniti društvo.
Možda će proći neprimećeno.
Možda neće uspeti.
Ali njihov značaj ne treba meriti samo neposrednim uspehom.
Oni predstavljaju trenutke u kojima pojedinac odbija da svoje rasuđivanje prepusti kolektivnom pritisku.
A ponekad takvi postupci čuvaju mogućnosti koje bi inače nestale.
Žrtva dobija pomoć.
Optužba se dovodi u pitanje.
Svedok preživljava.
Dokaz se čuva.
Drugi čovek otkriva da je otpor moguć.
Postupak može biti mali.
Njegove posledice ne moraju biti.
Cena odbijanja
Bilo bi pogrešno tvrditi da je suprotstavljanje masi samo pitanje dovoljne hrabrosti.
Cena može biti veoma visoka.
Čovek može izgubiti prijateljstva.
Posao.
Društveni ugled.
Prilike za napredovanje.
Svoju zajednicu.
Slobodu.
Ili život.
Neki pojedinci imaju porodice ili druge ljude koji zavise od njih, a čija bezbednost može biti ugrožena njihovim otporom.
Drugi žive u okolnostima u kojima čak i mali čin neposlušnosti može izazvati odmazdu.
Ne bi trebalo da svakog uplašenog posmatrača procenjujemo kao da ima istu slobodu delovanja kao neko ko se nalazi na bezbednom.
Niti bi trebalo da razumevanje straha poistovetimo sa opravdavanjem namerne okrutnosti.
Ta razlika je važna.
Čovek koji organizuje progon donosi drugačije odluke od čoveka koji ćuti pod stvarnom pretnjom smrću.
Čovek koji aktivno povređuje žrtvu postupa drugačije od onoga koji želi da interveniše, ali to ne može bezbedno da učini.
Pažljivo psihološko istraživanje mora prepoznati te razlike.
Moralna odgovornost ne nestaje pod pritiskom.
Ali ne može se ni razumeti bez razmatranja stvarnih ograničenja u kojima ljudi postupaju.
A to otvara važno praktično pitanje.
Kako zajednice mogu olakšati pojedincima da učine ono što je ispravno?
Kako institucije mogu zaštititi pravo na neslaganje?
Kako ljudi mogu podržati one koji progovore?
Kako možemo stvoriti uslove u kojima odbrana tuđih prava ne zahteva izuzetno junaštvo?
Možda zdravo društvo ne bi trebalo da zavisi od heroja.
Možda bi trebalo da učini običnu ljudsku pristojnost bezbednijom.
Kada jedno odbijanje promeni atmosferu
Vratimo se prostoriji u kojoj su svi dali isti pogrešan odgovor.
Pojedinac se sprema da progovori.
Nesiguran je.
Plaši se da će ostati sam.
A onda se neko drugi usprotivi.
Većina više nije jednoglasna.
I odjednom, postaje lakše iskreno govoriti.
Sada zamislimo ozbiljniju situaciju.
Grupa raspravlja o tome kako da kazni navodnog neprijatelja.
Atmosfera je neprijateljska.
Nekoliko ljudi zahteva oštre mere.
Drugi ćute.
A onda jedna osoba pita:
Koje dokaze zapravo imamo?
Druga odgovara:
Trebalo bi da čujemo i njegovu stranu.
Treća kaže:
Čak i ako je optužba tačna, ova kazna je pogrešna.
Ništa ne garantuje da će grupa poslušati.
Može postati još neprijateljskije raspoložena.
Može odbaciti svaki prigovor.
Ali situacija se promenila.
Drugačiji moralni stav postao je vidljiv.
A ljudi koji su privatno sumnjali u postupke mase mogu otkriti da nisu sami.
Zato neslaganje može biti više od pojedinačnog čina.
Može stvoriti mogućnost zajedničke uzdržanosti.
Kao što ljudi mogu uticati jedni na druge da postanu okrutni, tako mogu uticati jedni na druge da postupaju pravično.
Kao što se prilagođavanje grupi može širiti, tako se može širiti i otpor.
Hrabrost da priznamo nesigurnost
Tokom čitavog serijala susretali smo se sa jednim iskušenjem koje se stalno ponavlja.
Željom za sigurnošću.
Željom da pripadamo strani koja je u pravu.
Željom da verujemo da naša grupa razume svet, dok su njeni protivnici u zabludi ili imaju zle namere.
Ali možda je jedna od najsnažnijih zaštita od kolektivne okrutnosti spremnost da priznamo da možda grešimo.
Ne nesigurnost u svako moralno načelo.
Ne ravnodušnost prema nepravdi.
Ne uverenje da su sve tvrdnje jednako vredne.
Već skromnost u procenjivanju sopstvenih tumačenja.
Spremnost da se zapitamo:
Šta ako je ova optužba lažna?
Šta ako sam pogrešno razumeo ovog čoveka?
Šta ako moja grupa zanemaruje važne dokaze?
Da li bih ovaj postupak smatrao prihvatljivim kada bi bio usmeren protiv nas?
Da li branim pravdu ili samo svoju stranu?
Ta pitanja ne garantuju ispravan sud.
Ali stvaraju prostor između emocije i postupka.
Između lojalnosti i poslušnosti.
Između optužbe i kazne.
A ponekad upravo u tom prostoru savest opstaje.
Pojedinac koji ostaje svoj
Naše istraživanje započeli smo čovekom koji stoji izvan mase.
Želeo je da pripada.
Želeo je svrhu.
Želeo je da njegov život ima značaj.
Pratili smo ga dok je ulazio u pokret.
Posmatrali smo kako nastaju odnosi.
Istraživali smo razvoj zajedničkog identiteta.
Preobražaj uverenja.
Sve veću teškoću preispitivanja.
Stvaranje neprijatelja.
I strašnu mogućnost da okrutnost postane moralna dužnost.
A sada zamislimo istog pojedinca kako ponovo stoji pred masom.
Ali ovog puta okleva.
Čuje optužbu.
Vidi bes.
Prepoznaje očekivanje da treba da se pridruži.
Možda njegovi prijatelji viču.
Možda grupa zahteva dokaz lojalnosti.
Možda optužena osoba pripada zajednici koju ga je pokret naučio da prezire.
A ipak, nešto prekida očekivanu reakciju.
Sećanje.
Pitanje.
Načelo.
Lice nekoga koga poznaje.
Saznanje da je osoba koju osuđuju ljudsko biće.
Ili možda jednostavna misao da masa može biti u zabludi.
On ne mora da održi govor.
Možda neće nikoga ubediti.
Možda se plaši.
Možda nije siguran šta će se sledeće dogoditi.
Ali odbija da učestvuje.
I u tom odbijanju nešto važno postaje vidljivo.
Pojedinac nije prestao da bude pod uticajem društva.
Nije pobegao od ljudske psihologije.
I dalje želi prihvatanje.
I dalje se plaši odbacivanja.
I dalje oseća bes, lojalnost i sumnju.
Ali sačuvao je sposobnost da postavi granicu onome što pripadnost može zahtevati.
Prepoznao je da lojalnost ne zahteva okrutnost.
Da snažno uverenje ne uklanja potrebu za dokazima.
Da većina ne poseduje automatski moralni autoritet.
I da ljudskost drugog čoveka ne može biti izbrisana kolektivnom optužbom.
To ga ne čini nepogrešivim.
Ne čini ga herojem u svim okolnostima.
Znači da je u tom trenutku odlučio da se ne odrekne sopstvenog rasuđivanja.
A možda je to najvažnija razlika u čitavom našem istraživanju.
Pitanje nije da li ljudi mogu živeti bez grupa.
Ne mogu.
Stvaramo porodice.
Zajednice.
Pokrete.
Nacije.
Delimo identitete, vrednosti i nade.
Neprestano utičemo jedni na druge.
Pitanje je da li pripadnost mora zahtevati odricanje od savesti.
Da li lojalnost mora zahtevati poslušnost.
Da li uverenje mora postati apsolutna sigurnost.
I da li neslaganje mora postati mržnja.
Pojedinac koji odbija da sledi podseća nas da je odgovor — ne.
Ali istorija nas podseća i da takva odbijanja nisu uvek dovoljna.
Ponekad se menja čitavo društvo.
Menjaju se institucije.
Menjaju se zakoni.
Menjaju se očekivanja javnosti.
A postupci koji su nekada bili osuđivani postaju tolerisani, podsticani ili zvanično zahtevani.
Šta se tada događa?
Šta se događa kada uverenja mase više nisu samo uverenja jednog pokreta, već počinju da oblikuju pravila čitave države?
Da bismo istražili to pitanje, moramo na trenutak napustiti našeg zamišljenog pojedinca.
Moramo zakoračiti u jedno stvarno istorijsko društvo.
Demokratiju suočenu sa krizom.
Stanovništvo podeljeno strahom, ogorčenjem, nadom i političkim sukobima.
Pokret koji obećava nacionalni preporod.
I niz odluka koje će promeniti živote miliona ljudi.
Nemačka.
1928. godina.
Zemlja čija budućnost još nije bila određena.
I u kojoj će odluke pojedinaca, pokreta i institucija uskoro postati pitanja života i smrti.
Istraživačka literatura — Trinaesti deo
Ovo poglavlje oslanja se na eksperimentalnu socijalnu psihologiju, istraživanja neslaganja sa većinom i istorijske studije ljudi koji su se suprotstavljali progonu.
| Autor | Publikacija | Značaj za istraživanje |
|---|---|---|
| Solomon E. Asch (1956) | Studies of Independence and Conformity: I. A Minority of One Against a Unanimous Majority | Kako pritisak većine utiče na rasuđivanje i kako prisustvo saveznika može smanjiti prilagođavanje |
| Stanley Milgram (1974) | Obedience to Authority: An Experimental View | Poslušnost, odbijanje i uticaj drugih ljudi koji odbijaju naređenja |
| Dominic J. Packer (2008) | On Being Both With Us and Against Us | Kako poistovećivanje sa grupom ponekad može podstaći neslaganje kada njeno ponašanje nije u skladu sa njenim načelima |
| Charlan Jeanne Nemeth (1986) | Differential Contributions of Majority and Minority Influence | Kako protivljenje manjine može uticati na razmišljanje i razmatranje drugačijih mogućnosti |
| Samuel P. Oliner i Pearl M. Oliner (1988) | The Altruistic Personality: Rescuers of Jews in Nazi Europe | Istraživanje porekla, motiva i moralnih uverenja ljudi koji su spasavali druge |
| Kristen Renwick Monroe (1996) | The Heart of Altruism: Perceptions of a Common Humanity | Kako ljudi razumeju svoje obaveze prema drugima, uključujući nepoznate osobe |
| Ervin Staub (1989) | The Roots of Evil: The Origins of Genocide and Other Group Violence | Uslovi koji doprinose grupnom nasilju, uloge posmatrača i mogućnosti sprečavanja |
| Gordon W. Allport (1954) | The Nature of Prejudice | Predrasude, stereotipi, kontakti između grupa i ograničenja procenjivanja ljudi na osnovu grupne pripadnosti |