ISTRAŽIVAČKI SERIJAL · DEO 12 OD 20

Kada okrutnost postane dužnost

Trenutak pre prvog udarca

Zamislimo masu koja se okuplja oko čoveka optuženog za izdaju zajedničkog cilja.

U početku se čuje vika.

Neko iznosi optužbu.

Drugi je ponavlja.

Treći zahteva kaznu.

Optuženi pokušava da objasni.

Ali njegovo objašnjenje gubi se u povicima.

Neki pripadnici mase deluju besno.

Drugi izgledaju nesigurno.

Nekolicina je došla samo da posmatra.

Možda neki od njih čak i ne znaju šta je optuženi navodno učinio.

A ipak, atmosfera se menja.

Optužba je postala poznata.

Bes je postao zajednički.

A prisustvo tolikog broja ljudi kao da okupljenima daje autoritet koji nijedan pojedinac ne bi nužno imao kada bi bio sam.

A onda neko istupi.

Izgovori pretnju.

Masa reaguje.

I odjednom, postupak koji je samo sat vremena ranije delovao nezamislivo postaje moguć.

Ali najvažnije pitanje nije samo zašto prvi čovek nešto preduzima.

Već zašto ga drugi slede.

Zašto ga neki ohrabruju.

Zašto neki ćute.

Zašto neki počinju da veruju da optuženi zaslužuje sve što će mu se dogoditi.

I zašto pojedinac koji bi u uobičajenim okolnostima osudio nasilje može početi da doživljava svoje učešće kao obavezu.

Masa je stigla do opasne granice.

Više ne izražava samo uverenje.

Priprema se da ga silom nametne.

Da li masa oslobađa pojedinca odgovornosti?

Gistav Le Bon (Gustave Le Bon) verovao je da pojedinci okupljeni u psihološku masu mogu postati manje uzdržani i podložniji kolektivnim podsticajima.

Prema njegovom objašnjenju, anonimnost, sugestija i emocionalni uticaj pomagali su da se razume ponašanje koje pojedinci možda ne bi pokazivali kada bi bili sami.

Takvo objašnjenje deluje intuitivno.

Čovek koji stoji sam možda će oklevati da zapreti drugom ljudskom biću.

Okružen stotinama ljudi, isti čovek može se osećati manje izloženim.

Manje prepoznatljivim.

Manje lično odgovornim.

Ali savremena istraživanja upozoravaju nas da masu ne treba posmatrati kao mesto na kojem individualnost jednostavno nestaje.

Istraživanja kolektivnog ponašanja Stivena Rajhera (Stephen Reicher) dovela su u pitanje predstavu da su mase nužno bezumne ili neselektivno destruktivne.

Učesnici mogu postupati u skladu sa zajedničkim identitetom, doživljenim nepravdama i shvatanjem onoga što grupa smatra opravdanim.

Ova razlika je važna.

Ako ljudi postaju nasilni zato što su potpuno izgubili kontrolu, izgleda da je problem u samoj masi.

Ali ako postupaju u skladu sa uverenjima o tome ko zaslužuje kaznu, šta predstavlja pravdu i koji su postupci dozvoljeni, onda moramo ispitati moralni svet kojim se masa rukovodi.

Možda najopasnije pitanje nije:

Zašto su prestali da razmišljaju?

Već:

U šta su počeli da veruju?

Kada se nasilje nazove pravdom

Razmotrimo reči kojima ljudi opisuju štetne postupke.

Nekoga ne zastrašuju.

Oni ga uče pameti.

Žrtvu ne ponižavaju.

Oni je pozivaju na odgovornost.

Napad se ne naziva napadom.

Opisuje se kao neophodna odbrana.

A kolektivno kažnjavanje predstavlja se kao zaštita zajednice.

Reči ne menjaju fizičke posledice nekog postupka.

Ali mogu promeniti način na koji učesnici razumeju sopstveno ponašanje.

Psiholog Albert Bandura istraživao je procese moralnog isključivanja u smislu opravdavanja štetnog ponašanja (moral disengagement), kroz koje ljudi mogu opravdavati postupke koji bi inače bili u suprotnosti sa njihovim moralnim merilima.

Jedan od tih procesa jeste moralno opravdavanje.

Nanošenje štete predstavlja se kao sredstvo za ostvarivanje plemenitog cilja.

Drugi uključuje upotrebu ublaženih izraza.

Postupak se opisuje rečima koje prikrivaju njegovu okrutnost.

Odgovornost se može prebaciti na autoritet ili raspodeliti među velikim brojem učesnika.

A žrtva može biti okrivljena za štetu koja joj je naneta.

Ovi mehanizmi ne zahtevaju da čovek veruje da je okrutnost dobra u svim okolnostima.

Dovoljno je da veruje da je ova konkretna okrutnost opravdana.

Da je žrtva izuzetak.

Da je situacija vanredna.

Da zajednički cilj to zahteva.

A kada takva objašnjenja postanu zajednička unutar grupe, nasilni postupak može početi da izgleda ne samo kao nešto dozvoljeno.

Može početi da izgleda kao nešto časno.

Masa koja sebe smatra sudom

Jedna od najopasnijih promena nastaje kada masa počne da smatra sopstvena uverenja dovoljnim osnovom za kažnjavanje.

Neko iznosi optužbu.

Optuženi je prepoznat.

Masa pretpostavlja njegovu krivicu.

A kažnjavanje počinje pre nego što su činjenice utvrđene.

Uobičajene zaštitne mere pravde nestaju.

Možda nema pouzdane istrage.

Nema mogućnosti da se ispitaju dokazi.

Nema stvarne mogućnosti odbrane.

Nema nepristrasne presude.

Nema razmatranja srazmernosti kazne.

Masa postaje tužilac, sudija i izvršilac kazne.

A pošto veliki broj ljudi deli isto uverenje, odluka učesnicima može delovati opravdano.

Ali slaganje nije dokaz.

Niti kolektivni bes stvara pravo na kažnjavanje.

Čak i kada se optužba odnosi na stvarno nedelo, kažnjavanje koje sprovodi nasilna masa nije isto što i zakonito utvrđivanje odgovornosti.

Ta razlika je suštinska.

Pravda zahteva merila koja se ne menjaju u zavisnosti od toga da li optuženi pripada nama ili njima.

Masa koja napusti ta merila može početi da slavi upravo onu nepravdu protiv koje tvrdi da se bori.

Linčovanje: nasilje kao javna poruka

Istorija linčovanja u Sjedinjenim Američkim Državama pruža naročito važan primer.

Nakon Američkog građanskog rata i ukidanja ropstva, rasni teror postao je sredstvo održavanja nadmoći belaca i suzbijanja prava crnih Amerikanaca.

Organizacija Equal Justice Initiative dokumentovala je hiljade linčovanja motivisanih rasnim terorom između 1865. i 1950. godine.

To nisu bili samo spontani izlivi besa pojedinaca.

Mnogi od tih zločina bili su javni činovi zastrašivanja, čiji je cilj bio da se teror proširi na čitave zajednice crnih Amerikanaca.

Neke žrtve bile su optužene za krivična dela.

Druge su napadane zato što su zahtevale svoja prava, nisu se povinovale rasističkim društvenim očekivanjima ili su se jednostavno našle u položaju koji je dovodio u pitanje postojeću rasnu hijerarhiju.

U mnogim slučajevima optužbe nisu bile proverene ili se nisu odnosile na ponašanje koje bi moglo opravdati bilo kakvu kaznu.

Mase su se okupljale.

Posmatrači su gledali.

Počinioci su ponekad delovali potpuno otvoreno.

A javne vlasti često nisu intervenisale niti su odgovorne pozivale na odgovornost.

Nasilje je prenosilo poruku koja je prevazilazila sudbinu pojedinačne žrtve.

Pokazivalo je ko ima moć.

Čija prava mogu biti zanemarena.

Čije dostojanstvo može biti pogaženo.

I čija bezbednost zavisi od pokornosti.

Napadnut je pojedinac.

Ali poruka je bila upućena čitavoj zajednici.

Zbog toga se linčovanje ne može razumeti samo kao trenutak u kojem je masa postala emocionalno uzbuđena.

Bilo je to i sredstvo potčinjavanja.

Zavisilo je od rasne ideologije, društvene moći, zastrašivanja i propusta institucija.

A na nekim mestima, ljudi koji su učestvovali ili posmatrali nisu bili odbačeni pojedinci sa margine društva.

Bili su njegov sastavni deo.

Ta činjenica nas primorava da se suočimo sa neprijatnom mogućnošću.

Okrutnost može postati društveno prihvatljiva kada je zajednica već odlučila da određeni ljudi ne zaslužuju jednaku zaštitu.

Posmatrač koji postaje učesnik

Ne dolazi svako ko prisustvuje kolektivnom nasilju sa namerom da nekoga povredi.

Neki dolaze iz radoznalosti.

Neki prate prijatelje.

Neki žele da vide šta će se dogoditi.

Neke privlači uzbuđenje.

Drugi veruju da optuženi zaslužuje kaznu, ali u početku ne nameravaju da učestvuju.

A ipak, njihovo prisustvo može biti važno.

Masa može predstavljati publiku.

Publika može pružiti ohrabrenje.

A ohrabrenje može promeniti ono što aktivni učesnici smatraju dozvoljenim.

Zamislimo nekoga ko preti optuženom.

Ako okupljeni izraze neodobravanje, napadač može oklevati.

Ali ako ljudi navijaju, smeju se ili zahtevaju još, napadač može njihove reakcije protumačiti kao odobravanje.

Postupak koji je ranije delovao preterano može postati predstava koju grupa nagrađuje.

Ipak, ne smemo pretpostaviti da svaki posmatrač odobrava ono što se događa.

Neki mogu biti uplašeni.

Neki nesigurni.

Neki možda žele da odu.

Neki možda privatno osuđuju ono čemu prisustvuju.

Isto vidljivo ponašanje — ostajanje u masi — može skrivati veoma različite motive.

Zato moramo razlikovati osobu koja napada od osobe koja ohrabruje, osobe koja ćutke posmatra i osobe koja pokušava da pomogne.

Njihovi postupci su važni.

Ali njihova psihološka iskustva i stepen odgovornosti nisu isti.

Zašto ga niko ne zaustavi?

Zamislimo da prisustvujete napadu.

Uznemireni ste.

Shvatate da je neko u opasnosti.

Ali oko vas se nalazi još nekoliko desetina ljudi.

Niko ne interveniše.

Počinjete da se pitate da li ste možda pogrešno razumeli situaciju.

Možda neko drugi zna više.

Možda je žrtva zaista učinila nešto strašno.

Možda će neko drugi istupiti.

Možda biste se i sami našli u opasnosti kada biste pokušali da intervenišete.

Prolaze sekunde.

Zatim minuti.

A nasilje se nastavlja.

Psiholozi Džon Darli (John Darley) i Bib Latane (Bibb Latané) istraživali su kako prisustvo drugih posmatrača ponekad može umanjiti lični osećaj odgovornosti za reagovanje u hitnim situacijama.

Njihova istraživanja doprinela su razvoju pojma raspodela odgovornosti (diffusion of responsibility).

Kada je prisutno više ljudi, pojedinac može pretpostaviti da će neko drugi nešto preduzeti.

Ali ovaj nalaz zahteva važnu ogradu.

Klasični eksperimenti ispitivali su reakcije na simulirane hitne situacije, a ne učešće u linčovanju ili organizovanom kolektivnom nasilju.

Njihovi rezultati ne mogu se jednostavno preneti na svaku nasilnu masu.

Stvarne situacije uključuju opasnost, autoritet, društveni identitet, neizvesnost i mogućnost odmazde.

Štaviše, posmatrači ponekad spremnije pomažu kada prepoznaju zajedničku odgovornost da nekoga zaštite.

Prisustvo drugih može obeshrabriti pojedinca da interveniše.

Ali može omogućiti i organizovano spasavanje.

Presudno pitanje jeste šta prisutni ljudi veruju da je njihova odgovornost.

Strah od toga da ostanemo sami

A sada zamislimo da neko u masi prepoznaje nasilje kao pogrešno.

Želi da ono prestane.

Ali njegovi prijatelji učestvuju.

Njegove komšije navijaju.

Ljudi koje poštuje zahtevaju kaznu.

Ako se usprotivi, i sam može postati meta.

Možda će ga optužiti da brani neprijatelja.

Možda će ga zajednica odbaciti.

Možda će mu fizički pretiti.

Pojedinac se suočava sa sukobom.

Savest mu govori jedno.

Grupa očekuje drugo.

Ćutanje može sačuvati njegovu bezbednost ili pripadnost.

Ali protivljenje može zahtevati da stane nasuprot svima oko sebe.

Ovo je jedan od najvažnijih trenutaka našeg istraživanja.

Jer pokazuje da moć mase nije ograničena na ubeđivanje ljudi da je nasilje opravdano.

Masa može i obeshrabriti one koji prepoznaju nepravdu da joj se suprotstave.

Rezultat može biti privid jednoglasnog odobravanja.

A ispod tog privida mogu se skrivati strah, nesigurnost, neslaganje i stid.

Masa može izgledati jedinstvenije nego što zaista jeste.

A taj lažni privid jedinstva može dodatno otežati otpor.

Obični ljudi koji su postali ubice

Istoričar Kristofer Brauning (Christopher Browning) istraživao je uznemirujuće istorijsko pitanje u svojoj knjizi Ordinary Men (Obični ljudi).

Kako su pripadnici jednog nemačkog rezervnog policijskog bataljona postali učesnici masovnog ubijanja Jevreja tokom Holokausta?

Rezervni policijski bataljon 101 činili su uglavnom muškarci srednjih godina, od kojih su mnogi pre rata živeli običnim građanskim životom.

U julu 1942. godine bataljon je dobio naređenje da izvrši masovno streljanje jevrejskih civila u Juzefovu (Józefów), u okupiranoj Poljskoj.

Prema Brauningovoj rekonstrukciji događaja, komandant je ponudio mogućnost da se oni koji smatraju da nisu sposobni da učestvuju u ubijanju povuku.

U početku je to učinila samo mala manjina.

Većina je učestvovala.

Brauning je razmatrao više mogućih objašnjenja.

Poslušnost autoritetu.

Prilagođavanje grupi.

Pritisak drugih članova.

Rasizam i antisemitizam.

Ratne okolnosti.

Razmišljanja o karijeri.

I želju da se drugovi ne ostave sami pred neprijatnim zajedničkim zadatkom.

Njegov zaključak nije bio da jedan psihološki mehanizam objašnjava svakog počinioca.

Niti njegove nalaze treba tumačiti kao umanjivanje centralne uloge nacističke ideologije i antisemitskog progona.

Naprotiv, ovaj slučaj pokazuje kako više različitih uticaja može delovati istovremeno.

Neki pojedinci mogu postupati iz ideološkog uverenja.

Drugi iz poslušnosti.

Treći pod društvenim pritiskom.

A neki pod uticajem više motiva istovremeno.

I neki odbijaju.

Ova poslednja činjenica naročito je važna.

Mogućnost odbijanja nije značila da je odbijanje bilo lako.

Ali pokazivala je da učešće nije bilo jednako neizbežno za svakog pojedinca.

Istorijski značaj ovog slučaja je poražavajući.

Masovno ubijanje nije zahtevalo da svaki počinilac bude izuzetno sadistička osoba.

Uobičajeni društveni pritisci, unutar ubilačkog političkog i institucionalnog sistema, mogli su doprineti izuzetno teškim zločinima.

Kada odbijanje deluje kao izdaja

Zamislimo čoveka koji pripada čvrsto povezanoj grupi.

Radio je sa njenim članovima.

Delio teškoće.

Razvio lojalnost.

I počeo da veruje da bi napuštanje drugova bilo nečasno.

A sada zamislimo da grupa dobije naređenje ili podsticaj da izvrši nasilni čin.

Pojedinac se možda privatno protivi tome.

Ali odbijanje učešća može mu delovati kao prebacivanje tereta na druge.

Možda se plaši da će ga drugovi smatrati slabim.

Kukavicom.

Nepouzdanim.

Ili nelojalnim.

U takvoj situaciji, njegova odluka može biti oblikovana kroz dva veoma različita moralna merila.

Jedno se odnosi na osobu kojoj se nanosi šteta.

Drugo se odnosi na obaveze prema pripadnicima sopstvene grupe.

Tragedija nastaje kada se lojalnosti drugovima dopusti da nadjača obavezu da se nedužnim ljudima ne nanosi šteta.

Pojedinac može odbijanje doživljavati kao izdaju.

Čak i kada bi odbijanje bilo moralno odgovoran postupak.

A učešće može početi da mu deluje kao ispunjavanje dužnosti.

Čak i kada je tu dužnost odredila duboko nepravedna grupa.

Trenutak kada okrutnost postane vrlina

Do sada smo upoznali nekoliko mehanizama koji mogu doprineti kolektivnom nasilju.

Neprijatelj je određen.

Optužba je prihvaćena.

Grupa je izgradila zajedničko tumačenje pretnje.

Nanošenje štete opravdano je kao neophodno.

Odgovornost se raspodelila.

Okolna publika može nagrađivati agresiju.

A pojedinci koji oklevaju mogu se plašiti posledica odbijanja.

Ali još jedna, poslednja promena zaslužuje posebnu pažnju.

Učesnik može početi da oseća ponos.

Ponos što je pokazao hrabrost.

Ponos što je odbranio grupu.

Ponos što je kaznio nekoga koga smatra opasnim.

Ponos što je učinio ono za šta drugi navodno nisu imali snage.

To je možda najuznemirujuća mogućnost od svih.

Čovek ne mora nužno doživljavati svoj postupak kao napuštanje morala.

Može ga doživljavati kao dokaz sopstvene moralnosti.

Može verovati da je postupao u odbrani pravde.

Da je zaštitio zajednicu.

Da je ispunio obavezu.

I da je patnja žrtve dokaz da je neprijatelj konačno dobio ono što zaslužuje.

Isti čovek koji može biti saosećajan prema prijatelju može postati nemilosrdan prema nekome ko je isključen iz njegovog kruga moralne brige.

Ne zato što je saosećanje potpuno nestalo.

Već zato što je postalo selektivno.

Čovek koji odbija

Ipak, ova priča nije potpuna bez onih koji pružaju otpor.

U trenucima kolektivnog nasilja, neki pojedinci odbijaju da učestvuju.

Neki se povlače.

Neki dovode optužbe u pitanje.

Neki upozoravaju moguće žrtve.

Neki pokušavaju da zaštite napadnute.

Drugi kasnije svedoče o nedelima, uprkos pritisku da ćute.

Njihovi razlozi su različiti.

Neke vode verska ili moralna uverenja.

Neki prepoznaju žrtvu kao pojedinca, a ne kao pripadnika određene kategorije.

Neki odbacuju autoritet onih koji zahtevaju nasilje.

Neki imaju odnose sa ljudima iz drugih grupa.

A neki jednostavno ne mogu da pomire takav postupak sa sopstvenom savešću.

Ne bi trebalo da idealizujemo otpor.

On može podrazumevati stvarnu opasnost.

Niti bi trebalo da pretpostavimo da svaka osoba ima jednaku slobodu da interveniše.

Ali postojanje onih koji odbijaju da učestvuju izuzetno je važno.

Podseća nas da društveni pritisak, koliko god snažan bio, ne određuje uvek ljudsko ponašanje.

Čak i kada grupa predstavlja nasilje kao dužnost, pojedinac može odbiti da prihvati takvo tumačenje.

A ponekad jedno odbijanje može drugima olakšati da priznaju sumnje koje su se plašili da izraze.

Masa nije opravdanje

Razumevanje psihologije kolektivnog nasilja ne znači njegovo opravdavanje.

Čovek može biti pod pritiskom.

Može se plašiti odbacivanja.

Može poslušati autoritet.

Može verovati da je njegov cilj pravedan.

Može iskreno smatrati žrtvu opasnom.

Te okolnosti mogu pomoći da se ponašanje objasni.

Ali objašnjenje nije opravdanje.

Masa ne pretvara nedužnog čoveka u opravdanu metu.

Zajedničko uverenje ne dokazuje krivicu.

Optužba ne može zameniti dokaze.

A učešće velikog broja ljudi ne briše ličnu odgovornost.

Isto načelo važi i za ljude koji vode, organizuju, podstiču, dopuštaju ili prikrivaju kolektivno nasilje.

Njihove uloge mogu biti različite.

Njihova pravna i moralna odgovornost može biti različita.

Ali nijedna od tih razlika ne čini patnju žrtve manje stvarnom.

Masa je sastavljena od pojedinaca.

A pojedinci, u različitoj meri, zadržavaju sposobnost rasuđivanja, izbora i odgovornosti.

Pitanje od kojeg je sve počelo

Vratimo se početku našeg istraživanja.

Zamislili smo običnog čoveka.

Nekoga ko je želeo prijateljstvo.

Priznanje.

Svrhu.

Možda pravdu.

A možda jednostavno mesto kojem pripada.

Susreo se sa pokretom.

Pridružio se njegovim aktivnostima.

Izgradio odnose.

Prihvatio njegova uverenja.

I postepeno počeo da razume sebe kroz grupu.

Pod određenim okolnostima, lojalnost je postala važnija od sumnje.

Ubeđenost važnija od dokaza.

Protivnička grupa postala je neprijatelj.

Neprijatelj je postao pretnja.

Pretnja je postala opravdanje za kažnjavanje.

A kažnjavanje je postalo nešto što masa može da slavi.

Na kraju tog puta, pojedinac bi mogao stajati pred drugim ljudskim bićem i verovati da je nanošenje patnje čin pravednosti.

To je preobražaj koji smo želeli da razumemo.

Ali moramo se odupreti iskušenju da ga pretvorimo u univerzalno pravilo.

Ne prolazi svaki pokret ovim putem.

Ne postaje svaka masa nasilna.

Ne postaje svaki posvećeni vernik okrutan.

I ne prolazi svaki učesnik kolektivnog nasilja kroz iste psihološke faze.

Istorijsko nasilje nastaje iz kombinacija uverenja, odnosa, institucija, prilika, autoriteta i odluka.

Ipak, jedna pouka izdvaja se posebnom snagom.

Opasnost ne počinje uvek kada ljudi napuste svoja moralna uverenja.

Ponekad počinje kada postanu toliko sigurni u njih da poveruju da ih ta uverenja oslobađaju uobičajenih moralnih ograničenja.

Kada poveruju da njihovi neprijatelji više ne zaslužuju pravičnost.

Kada poveruju da zajednički cilj čini okrutnost neophodnom.

Kada poveruju da bi odbijanje da povrede drugog čoveka predstavljalo izdaju.

I kada odobravanje mase postane važnije od ljudskosti osobe koja stoji pred njima.

Možda najstrašnija masa nije ona u kojoj niko ne zna šta se događa.

Već ona u kojoj mnogi veruju da tačno znaju šta mora da se učini.

I veruju da su u pravu što to čine.

Ali postoji i druga strana ove priče.

Za svako pitanje o čoveku koji učestvuje u nasilju moramo postaviti i pitanje o čoveku koji odbija.

Zašto neki ljudi zadržavaju sposobnost samostalnog rasuđivanja kada oni oko njih prestaju da je koriste?

Zašto neki u neprijatelju i dalje prepoznaju drugo ljudsko biće?

Zašto neki brane optuženog kada svi ostali zahtevaju kaznu?

I zašto, upravo u trenucima kada prilagođavanje grupi deluje najjače, pojedinac ponekad pronađe hrabrost da ostane sam?

Tamo naše istraživanje mora da se okrene.

Jer razumevanje načina na koji ljudi postaju okrutni jeste neophodno.

Ali razumevanje načina na koji se odupiru okrutnosti može biti jednako važno.

Istraživačka literatura — Dvanaesti deo

Za ovaj deo, originalni rukopis oslanja se na primarna psihološka istraživanja i istorijske izvore, uključujući dokumentaciju organizacije Equal Justice Initiative i Brauningovu analizu Rezervnog policijskog bataljona 101.

Autor / organizacijaPublikacijaZnačaj za istraživanje
Gustave Le Bon (1895)The Crowd: A Study of the Popular MindKlasično objašnjenje sugestibilnosti i kolektivnog ponašanja
Stephen D. Reicher (1984)The St. Pauls' RiotDokazi da kolektivno delovanje može imati društveno smislene granice
Albert Bandura (1999)Moral Disengagement in the Perpetration of InhumanitiesMoralno opravdavanje, prebacivanje odgovornosti, okrivljavanje žrtve i dehumanizacija
John M. Darley i Bibb Latané (1968)Bystander Intervention in Emergencies: Diffusion of ResponsibilityEksperimentalno istraživanje zašto prisustvo drugih svedoka ponekad obeshrabruje pojedinca da interveniše
Bibb Latané i John M. Darley (1968)Group Inhibition of Bystander Intervention in EmergenciesKako ponašanje drugih utiče na reakcije u mogućim hitnim situacijama
Christopher R. Browning (1992)Ordinary Men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution in PolandIstorijska analiza počinilaca, prilagođavanja grupi, poslušnosti, antisemitizma i mogućnosti odbijanja
Equal Justice Initiative (2017, treće izdanje)Lynching in America: Confronting the Legacy of Racial TerrorDokumentovanje linčovanja motivisanih rasnim terorom i njihove uloge u održavanju nadmoći belaca
Equal Justice Initiative (2020)Reconstruction in America: Racial Violence after the Civil WarDodatna dokumentacija rasnog nasilja tokom Rekonstrukcije