ISTRAŽIVAČKI SERIJAL · DEO 8 OD 20

Stvaranje pravog vernika

Kada uverenje postane nešto više

Postojalo je vreme kada je pojedinac mogao da se ne složi.

Mogao je da sasluša argument.

Razmotri drugačiju mogućnost.

Prizna nesigurnost.

Možda čak i promeni mišljenje.

Imao je stavove, ali ti stavovi nisu nužno određivali ko je on.

A onda se, postepeno, nešto promenilo.

Pokret je postajao sve važniji.

Njegovi članovi postajali su sve bliskiji.

Njegove pobede postajale su lične.

Njegovi neprijatelji postajali su poznati.

A njegov cilj počeo je da zauzima mesto u životu pojedinca koje je nekada pripadalo drugim interesovanjima, odnosima i ambicijama.

Ono što je počelo kao učešće pretvaralo se u posvećenost.

A posvećenost se pretvarala u identitet.

Ali postoji granica iza koje se može razviti nešto mnogo zabrinjavajuće.

Pojedinac više ne veruje samo da je pokret u pravu.

Počinje da oseća da pokret mora biti u pravu.

Da je njegovo preispitivanje opasno.

Da je sumnja znak slabosti.

Da je kritika izdaja.

I da oni koji mu se protive nisu jednostavno u zabludi.

Oni stoje protiv nečega svetog.

Upravo tu počinjemo da susrećemo pravog vernika.

Cilj koji postaje deo nas samih

U knjizi The True Believer (Pravi vernik), Erik Hofer (Eric Hoffer) istraživao je psihološku privlačnost masovnih pokreta i snažnu posvećenost koju oni mogu izazvati.

Jedno od njegovih centralnih zapažanja bilo je da pokret pojedincu može ponuditi identitet veći od njegovog privatnog života.

Lično razočaranje može postati manje važno kada čovek počne da doživljava sebe kao deo velike istorijske misije.

Njegova sopstvena dostignuća mogu izgledati beznačajno u poređenju sa obećanim dostignućima kolektiva.

Njegove privatne sumnje mogu mu delovati sebično.

Njegovi lični interesi mogu izgledati nedostojni pažnje.

Zajednički cilj nudi novo merilo lične vrednosti.

Ne ono što je pojedinac postigao.

Već ono što pokret predstavlja.

Ne ono što je on sam.

Već ono što su oni zajedno.

To može nadahnuti izuzetnu hrabrost i požrtvovanost.

Ljudi su posvećivali svoje živote ciljevima koji su branili ljudsko dostojanstvo, suprotstavljali se nepravdi i poboljšavali živote drugih.

Ali ista sposobnost posvećenosti može postati opasna kada pokret počne da zahteva da se lično rasuđivanje potčini kolektivnoj izvesnosti.

Kada pojedinac više ne može da odvoji sopstvenu vrednost od ugleda pokreta.

Kada napad na zajednički cilj počne da doživljava kao napad na samo svoje postojanje.

Pitanje više nije samo da li je pokret u pravu.

Postaje pitanje da li pojedinac može da podnese mogućnost da pokret možda nije u pravu.

Strah od sumnje

Sumnja je prirodan deo razmišljanja.

Ona omogućava ljudima da ponovo razmotre dokaze.

Isprave greške.

Prepoznaju složenost.

I razlikuju ono što znaju od onoga u šta samo veruju.

Ali sumnja može biti i neprijatna.

Naročito kada je uverenje koje se dovodi u pitanje postalo centralni deo čovekovog identiteta.

Zamislimo nekoga ko je godine posvetio određenom pokretu.

Javno ga je branio.

Ubeđivao prijatelje da ga podrže.

Žrtvovao vreme i novac.

Možda narušio odnose sa ljudima koji se nisu slagali.

Drugima je neprestano govorio da pokret predstavlja istinu i pravdu.

A sada zamislimo da se pojave ozbiljni dokazi koji protivreče jednoj od njegovih osnovnih tvrdnji.

Za spoljnog posmatrača, pitanje može delovati jednostavno.

Da li su dokazi pouzdani?

Da li potvrđuju tvrdnju?

Treba li preispitati uverenje?

Ali za posvećenog člana, u pitanju može biti mnogo više.

Ako pokret nije bio u pravu, šta to znači za godine koje mu je posvetio?

Šta to znači za ljude kojima je verovao?

Za argumente koje je iznosio?

Za odnose koje je žrtvovao?

I za identitet koji je izgradio?

Prihvatanje dokaza može zahtevati mnogo više od promene mišljenja.

Može zahtevati promenu priče koju čovek priča o sopstvenom životu.

U takvim okolnostima, sumnja može delovati preteće.

Ne zato što su dokazi nužno slabi.

Već zato što njihovo prihvatanje može imati bolnu ličnu cenu.

Um koji štiti svoja uverenja

Psiholog Leon Festinger razvio je teoriju kognitivne disonance kako bi istražio neprijatnost koju ljudi mogu osećati kada njihova uverenja, stavovi ili postupci dođu u međusobni sukob.

Ljudi na takve sukobe mogu reagovati na različite načine.

Mogu promeniti svoja uverenja.

Promeniti ponašanje.

Potražiti dodatne informacije.

Ili pronaći objašnjenja koja ublažavaju protivrečnost, a da pritom ne moraju da napuste svoj prvobitni stav.

Razmotrimo pojedinca koji veruje da je njegov pokret moralno superioran.

A onda ugledni član pokreta učini nešto što bi taj pojedinac inače osudio.

Jedna mogućnost jeste da prizna da je učinjeno nešto pogrešno.

Druga je da umanji značaj postupka.

Možda su okolnosti bile izuzetne.

Možda je optužba preuveličana.

Možda je žrtva to zaslužila.

Možda je protivnička strana činila i gore stvari.

Svako od tih objašnjenja može olakšati očuvanje prvobitnog uverenja.

Neka objašnjenja mogu biti činjenično opravdana.

Druga mogu predstavljati pokušaj zaštite duboko cenjenog uverenja.

Razlika zavisi od dokaza i od toga da li pojedinac primenjuje dosledna merila.

Važna je mogućnost da odbrana nekog uverenja psihološki postane lakša od njegovog preispitivanja.

A što je uverenje snažnije povezano sa ličnim identitetom, to sukob može imati veći značaj za pojedinca.

Uteha apsolutnih odgovora

Ljudi ne reaguju svi na neizvesnost na isti način.

Neki uživaju u dvosmislenosti.

Ne smeta im da priznaju da nešto ne znaju.

Drugima je neizvesnost duboko uznemirujuća, naročito u periodima nesigurnosti ili pretnje.

Psiholog Arie Kruglanski i njegove kolege istraživali su potrebu za kognitivnim zatvaranjem — želju za konačnim odgovorima i odbojnost prema dugotrajnoj neizvesnosti.

Pokret koji nudi jasna objašnjenja može biti naročito privlačan u određenim okolnostima.

On prepoznaje problem.

Imenuje odgovorne.

Objašnjava šta mora da se uradi.

I obećava budućnost u kojoj će neizvesnost biti zamenjena redom.

Svet može biti složen.

Ali objašnjenje pokreta je jednostavno.

Mi smo u pravu.

Oni greše.

Mi predstavljamo pravdu.

Oni predstavljaju korupciju.

Mi razumemo istinu.

Oni su obmanuti.

Takva izvesnost može pružiti emocionalno olakšanje.

Ali izvesnost nije isto što i tačnost.

A kada grupa počne da tretira pitanja kao pretnje, umesto kao prilike za razumevanje, samopouzdanje može očvrsnuti u dogmatizam.

Pojedinac može prestati da se pita da li je neka tvrdnja potkrepljena dokazima.

I početi da se pita da li njeno prihvatanje pokazuje lojalnost.

Kada grupa postane neodvojiva od pojedinca

Postoji još jedan psihološki fenomen koji zaslužuje pažnju.

Istraživač Vilijam Svan (William Swann) i njegove kolege proučavali su stapanje identiteta (identity fusion), snažan oblik povezanosti u kojem lični i grupni identitet postaju blisko usklađeni.

Ljudi kod kojih postoji snažno stapanje identiteta mogu doživljavati grupu kao nešto duboko povezano sa njihovim ličnim bićem.

Istraživanja su povezala stapanje identiteta sa spremnošću na ekstremne postupke u korist grupe, naročito pod određenim okolnostima.

Ali moramo razlikovati spremnost na žrtvovanje za grupu od spremnosti da se nanese šteta ljudima izvan nje.

To nisu iste stvari.

Vatrogasac može rizikovati život zbog svojih kolega.

Humanitarni dobrovoljac može se izložiti opasnosti da bi zaštitio ugrožene ljude.

Posvećeni aktivista može prihvatiti zatvorsku kaznu umesto da napusti miran cilj.

Snažno poistovećivanje sa grupom može podržati izuzetna dela hrabrosti.

Opasnost nastaje kada se intenzivno poistovećivanje spoji sa uverenjima da ljudi izvan grupe predstavljaju pretnju, da je nasilje opravdano ili da se grupa mora braniti svim raspoloživim sredstvima.

Tada osećaj lične dužnosti može postati neodvojiv od zahteva grupe.

Zajednički cilj više nije samo nešto što pojedinac podržava.

Postao je nešto što doživljava kao deo samog sebe.

Ispit lojalnosti

Zamislimo pokret u kojem se od članova sve više očekuje da dokazuju svoju posvećenost.

U početku je dovoljno učestvovati.

Dolaziti na sastanke.

Podržavati kampanju.

Pomagati u aktivnostima.

Ali postepeno, očekivanja se mogu promeniti.

Članovi se podstiču da sve oštrije osuđuju protivnike.

Da izbegavaju ljude koji se smatraju nelojalnim.

Da bez oklevanja ponavljaju određene tvrdnje.

Da kritiku spolja tretiraju kao neprijateljstvo.

I možda da svakoga ko dovodi pokret u pitanje smatra potencijalnim izdajnikom.

Položaj pojedinca unutar grupe može početi da zavisi od toga koliko uverljivo pokazuje lojalnost.

Ćutanje se može tumačiti kao slabost.

Umerenost kao nesigurnost.

Neslaganje kao izdaja.

U takvim okolnostima, članovi mogu osećati pritisak da javno pokazuju veću sigurnost nego što je zaista imaju.

Neki mogu iskreno postati ekstremniji.

Drugi mogu samo tako izgledati.

Ali javna atmosfera unutar grupe može se promeniti.

Ono što je nekada izgledalo preterano može postati normalno.

Ono što je nekada delovalo okrutno može postati prihvatljivo.

A ono što je nekada bilo neprihvatljivo može se na kraju predstavljati kao neophodno.

To nije neizbežna osobina posvećenih grupa.

To je moguć razvoj događaja kada se lojalnost sve više meri prilagođavanjem grupi i neprijateljstvom prema drugima.

Neprijatelj koji daje smisao zajedničkom cilju

Pokret može određivati svoj identitet kroz ono što želi da postigne.

Pravdu.

Slobodu.

Bezbednost.

Jednakost.

Nacionalnu obnovu.

Versku posvećenost.

Društvene reforme.

Ali neki pokreti svoj identitet određuju i kroz ono čemu se protive.

Neprijatelju.

Suparniku.

Navodno korumpiranoj instituciji.

Grupi koja se predstavlja kao odgovorna za kolektivnu patnju.

U početku, protivljenje može biti usmereno na određene politike, postupke ili stvarne nepravde.

Ali opasna promena može nastati kada kritika ponašanja preraste u osudu čitavih kategorija ljudi.

Protivnik više nije samo neko ko ima drugačije mišljenje.

Opisuje se kao suštinski nepošten.

Opasan.

Pokvaren.

Ili nesposoban da postupa u dobroj veri.

Njegove greške tretiraju se kao dokaz njegove prirode.

Njegovi uspesi se odbacuju.

Njegova patnja postaje manje važna.

A na kraju, pokret može početi da tretira neprijateljstvo prema njemu kao dokaz moralne posvećenosti.

Da bi branio cilj, čovek mora da se suprotstavlja neprijatelju.

Da bi pokazao lojalnost, mora da osuđuje neprijatelja.

Ćutanje se može smatrati saučesništvom.

Neprijatelj postaje nešto više od protivnika.

Postaje ispit pripadnosti.

Ali ovaj razvoj događaja zahteva pažljivo istraživanje.

Snažno protivljenje štetnim politikama ili stvarnoj nepravdi nije isto što i predrasuda ili progon.

Opasnost nastaje kada se ljudima sudi kolektivno, kada im se uskraćuje pravično razmatranje ili kada se smatraju opravdanim metama samo zbog svog identiteta ili pretpostavljene pripadnosti.

Kada okrutnost počne da izgleda kao vrlina

To nas približava najuznemirujućem pitanju našeg istraživanja.

Kako čovek koji sebe smatra pristojnim može početi da odobrava okrutnost?

Psiholog Albert Bandura istraživao je procese moralnog isključivanja (moral disengagement), kroz koje pojedinci mogu opravdavati štetne postupke, a da pritom zadrže pozitivnu moralnu sliku o sebi.

Nanošenje štete može se opisivati kao neophodno.

Agresija se može predstavljati kao odbrana.

Ponižavanje se može nazivati pravdom.

Odgovornost se može prebacivati na autoritete, okolnosti ili grupu.

Žrtve se mogu okrivljavati za ono što im se događa.

A patnja ljudi izvan grupe može se umanjivati.

Zamislimo osobu koja bi inače osudila fizičko zastrašivanje.

A sada zamislimo da ista osoba prisustvuje situaciji u kojoj članovi njenog pokreta nekome prete.

Žrtva je optužena za izdaju zajedničkog cilja.

Drugi insistiraju da je kazna zaslužena.

Pojedinac može osećati nelagodnost.

Ali može osećati i pritisak da događaj protumači kroz moralna merila grupe.

Možda je žrtva sama izazvala ono što joj se događa.

Možda je pretnja neophodna.

Možda bi pokazivanje saosećanja značilo izdaju pokreta.

Pojedinac nije nužno prestao da veruje u moral.

Možda je počeo da primenjuje različita moralna merila na različite ljude.

A kada se to dogodi, okrutnost može biti protumačena kao dužnost.

Ne prihvataju svi takvo razmišljanje.

Neki odbijaju.

Neki protestuju.

Neki intervenišu.

Ali drugi mogu početi da veruju da neprijatelji pokreta zaslužuju postupanje koje nikada ne bi prihvatili prema sebi ili svojim prijateljima.

To je jedan od mogućih psiholoških puteva od krutih uverenja ka kolektivnom progonu.

Čovek koji ne može da pogreši

Postoji razlika između samopouzdanja i nepogrešivosti.

Samouverena osoba može snažno verovati u neki cilj, a istovremeno priznavati da može pogrešiti.

Može priznati pogrešno ponašanje unutar sopstvene grupe.

Može saslušati kritiku.

Može promeniti mišljenje, a da ne oseti kako joj se čitav identitet ruši.

Kruti pravi vernik suočava se sa drugačijom teškoćom.

Ako je cilj neodvojiv od njegovog identiteta, priznanje da je cilj pogrešan može se doživeti kao priznanje da je i on sam suštinski pogrešan.

Protivrečni dokazi postaju pretnja.

Kritičari postaju sumnjivi.

Bivši članovi postaju izdajnici.

A nezavisno rasuđivanje postaje sve teže.

Ipak, čak ni takvo stanje nije nepovratno.

Ljudi mogu preispitati duboko ukorenjena uverenja.

Mogu izgraditi odnose koji dovode u pitanje njihove pretpostavke.

Mogu prepoznati protivrečnosti.

Mogu napustiti pokrete.

I mogu ponovo izgraditi identitet koji više ne zavisi od bezuslovne lojalnosti.

Razumevanje načina na koji uverenja postaju kruta ne treba da nas navede na zaključak da ljudi nisu sposobni za promenu.

Tačka bez povratka?

Vratimo se još jednom pojedincu čiji smo put pratili.

Počeo je kao čovek sa sasvim običnim potrebama.

Možda je želeo prihvatanje.

Možda je tražio priznanje.

Možda je već bio uveren da je određeni cilj pravedan.

Susreo se sa pokretom.

Izgradio odnose.

Učestvovao.

Razvio lojalnost.

I postepeno počeo da određuje sopstveni identitet kroz kolektiv.

A sada zamislimo da je pokret optužen za ozbiljno nedelo.

Pojedinac se suočava sa izborom.

Može nepristrasno ispitati optužbu.

Može razlikovati lojalnost od poslušnosti.

Može prepoznati da podržavanje nekog cilja ne zahteva odbranu svakog postupka učinjenog u njegovo ime.

Ili može odbaciti optužbu bez ispitivanja.

Osuditi onoga ko ju je izneo.

I samu mogućnost pogrešnog postupanja tretirati kao napad na sve u šta veruje.

To ne mora nužno biti trajna tačka bez povratka.

Ali može biti presudan trenutak.

Jer pojedinac više ne bira samo u šta će verovati.

Bira kako će reagovati kada se njegovo uverenje sukobi sa stvarnošću.

A taj izbor može odrediti da li će njegova posvećenost ostati spojiva sa nezavisnim rasuđivanjem.

Ili će postati nešto kruće.

Nešto što zahteva lojalnost čak i po cenu istine.

Vernik i ljudsko biće

Pravi vernik nije nužno neko ko je započeo život ispunjen mržnjom.

Možda je počeo sa nadom.

Sa usamljenošću.

Sa željom za pravdom.

Sa potrebom da pripada.

Ili sa iskrenom zabrinutošću zbog patnje drugih.

Njegov preobražaj, kada do njega dođe, može biti postepen.

Uverenje postaje posvećenost.

Posvećenost postaje identitet.

Identitet postaje nešto što mora da se brani.

A pod opasnim okolnostima, njegova odbrana može početi da opravdava postupke koji su nekada delovali nezamislivo.

Ali nijedna psihološka teorija ne može objasniti svakog pojedinca ili svaki pokret.

Niti razumevanje pritisaka koji oblikuju ponašanje oslobađa čoveka odgovornosti za štetu koju nanosi.

Važna razlika nije između ljudi koji veruju i onih koji ne veruju.

Već između uverenja koja ostaju otvorena za preispitivanje i uverenja koja zahtevaju da budu izuzeta od njega.

Između lojalnosti koja dopušta savest i lojalnosti koja pokušava da je zameni.

Između pripadnosti koja proširuje brigu za druge i pripadnosti koja je sužava.

A možda najvažnije pitanje nije koliko snažno čovek veruje.

Već šta se događa kada se njegovo uverenje dovede u pitanje.

Može li i dalje da prepozna dokaze?

Može li i dalje da prizna pogrešan postupak?

Može li i dalje da vidi ljudskost onih koji se sa njim ne slažu?

Ili je zajednički cilj postao toliko važan da se sve izvan njega sada mora procenjivati prema drugačijim merilima?

Pratili smo pojedinca od potrage za pripadanjem do mogućnosti razvoja bezuslovnog uverenja.

Ali jedna zagonetka ostaje.

Ako je čovek uložio svoj identitet, prijateljstva, ugled i godine života u neki pokret, šta se događa kada počne da sumnja da nešto nije u redu?

Zašto neki odlaze?

Zašto drugi ostaju?

I zašto neki još žešće brane pokret nakon što otkriju njegove protivrečnosti?

Upravo tamo naše istraživanje mora nastaviti.

Jer pridruživanje pokretu može biti sasvim obična odluka.

Ali njegovo napuštanje može zahtevati da se čovek suoči sa svim onim što je postao.

Istraživačka literatura — Osmi deo

Sledeći radovi predstavljaju osnovne teorijske i istraživačke izvore ovog poglavlja i treba ih dodati zajedničkoj bibliografiji serijala.

AutorDeloZnačaj za istraživanje
Eric Hoffer (1951)The True Believer: Thoughts on the Nature of Mass MovementsFanatizam, kolektivni identitet i posvećenost
Leon Festinger (1957)A Theory of Cognitive DissonancePsihološke reakcije na protivrečnosti između uverenja i postupaka
Festinger, Riecken i Schachter (1956)When Prophecy FailsDokumentovani slučaj reakcije grupe na neostvareno predviđanje
Arie Kruglanski (1989)Lay Epistemics and Human KnowledgePotreba za izvesnošću i konačnim odgovorima
Swann i saradnici (2009)Identity Fusion: The Interplay of Personal and Social Identities in Extreme Group BehaviorSnažna povezanost ličnog i grupnog identiteta
Albert Bandura (1999)Moral Disengagement in the Perpetration of InhumanitiesNačini na koje ljudi opravdavaju štetno ponašanje
Kruglanski i saradnici (2014)The Psychology of Radicalization and DeradicalizationPotraga za značajem i putevi ka ekstremizmu