ISTRAŽIVAČKI SERIJAL · DEO 15 OD 20

Digitalna masa: Kako internet oblikuje kolektivno mišljenje, pripadnost i neprijateljstvo

Uvod — Masa koja ne mora da se okupi

Zamislite čoveka koji sedi sam u svojoj sobi. Ispred njega je ekran telefona. Nije na trgu, ne sluša govornika i ne stoji u gomili. Ipak, dok čita poruke, gleda snimke i razmenjuje komentare, počinje da oseća da pripada velikoj zajednici. Njene pobede doživljava kao svoje. Njene protivnike počinje da posmatra kao lične protivnike. A njene tvrdnje ponekad prihvata pre nego što ih proveri.

Gistav Le Bon je krajem devetnaestog veka proučavao psihologiju ljudi okupljenih na istom mestu. Erik Hofer je kasnije istraživao kako masovni pokreti pojedincima nude identitet, svrhu i osećaj pripadnosti. Danas moramo postaviti novo pitanje: može li čovek učestvovati u psihologiji mase čak i kada je fizički sam?

Odgovor zahteva više od jednostavne tvrdnje da internet manipuliše ljudima. Digitalne zajednice mogu širiti znanje, podsticati solidarnost i omogućiti ljudima da se organizuju. Istovremeno, mogu pojačati predrasude, emocionalne reakcije i društveni pritisak. Da bismo razumeli razliku, moramo proučiti mehanizme, a ne samo tehnologiju.

1. Masa bez trga: Kada fizička blizina više nije neophodna

U klasičnoj predstavi o masi zamišljamo ljude okupljene na ulici, stadionu ili političkom skupu. Oni vide jedni druge, čuju iste poruke i reaguju na zajedničke događaje.

Digitalna komunikacija menja uslove takvog iskustva. Ljudi mogu pratiti isti događaj iz različitih gradova i država. Mogu istovremeno komentarisati, deliti simbole i reagovati na poruke koje tumače kao važne za svoju zajednicu.

Ali velika publika nije automatski masa u psihološkom smislu. Milion pregleda nekog snimka ne znači da milion ljudi deli isti identitet ili stav. Za naše istraživanje važniji je trenutak kada ljudi počnu da doživljavaju sebe kao pripadnike zajedničkog „mi“.

Ta zajednica može postojati bez centralnog vođe i bez jednog fizičkog mesta okupljanja. Njeni članovi mogu biti međusobno nepoznati, a ipak deliti simbole, očekivanja i osećaj zajedničke sudbine.

Upravo zato digitalnu masu ne treba definisati samo brojem naloga, komentara ili pratilaca. Potrebno je posmatrati odnose između ljudi, zajednički identitet i načine na koje oni utiču jedni na druge.

2. Od „ja“ do „mi“: Digitalni grupni identitet

Socijalni psiholozi Henri Tajfel i Džon Tarner pokazali su da ljudi deo slike o sebi grade kroz pripadnost društvenim grupama. Identitet ne čine samo lične osobine već i zajednice sa kojima se poistovećujemo.

Na internetu takva pripadnost može nastati veoma brzo. Čovek pronalazi ljude koji dele njegova interesovanja, iskustva ili nezadovoljstvo. Ponavljanjem zajedničkih poruka i simbola može se razviti osećaj da postoji jasna granica između „nas“ i „njih“.

Ova granica ne mora biti štetna. Ona može pomoći ljudima da pronađu podršku, razmene znanje ili se organizuju oko legitimnog cilja.

Problem nastaje kada se vrednost neke tvrdnje procenjuje prvenstveno prema tome ko ju je izgovorio. Ako dolazi od „nas“, prihvata se lakše. Ako dolazi od „njih“, odbacuje se unapred.

U tom trenutku pripadnost počinje da utiče ne samo na osećanja već i na način na koji čovek procenjuje stvarnost.

Ipak, identitet nije sudbina. Ljudi mogu pripadati grupi, a da zadrže kritičko mišljenje, kao što mogu istovremeno pripadati većem broju zajednica čije se vrednosti razlikuju.

3. Algoritmi: Šta platforma prikazuje, a šta čovek bira

Društvene mreže ne prikazuju svim korisnicima isti sadržaj istim redosledom. Sistemi preporuka koriste različite signale kako bi procenili koje objave bi korisnika mogle zainteresovati.

Takva personalizacija može biti korisna. Ona pomaže čoveku da pronađe informacije, prijatelje ili sadržaj koji odgovara njegovim interesovanjima.

Ali algoritamski izbor može uticati i na to koje poruke postaju vidljivije. Ako određeni sadržaj izaziva mnogo reakcija, platforma ga u nekim okolnostima može prikazivati većem broju ljudi.

To ne znači da svaka platforma namerno promoviše ekstremizam, niti da korisnik pasivno prihvata sve što vidi. Algoritmi se razlikuju, menjaju se kroz vreme, a ljudi sami biraju koga će pratiti i na šta će reagovati.

Zato je važno razlikovati tri procesa: šta platforma preporučuje, šta korisnik sam traži i šta njegova društvena zajednica nagrađuje.

Kada se ovi procesi međusobno pojačavaju, pojedinac može sve češće nailaziti na sadržaj koji odgovara njegovim postojećim interesovanjima i uverenjima. Ali stepen i posledice takvog efekta moraju se istraživati, a ne pretpostavljati.

4. Iluzija većine: Kada vidljivost izgleda kao društveni konsenzus

Zamislimo objavu sa desetinama hiljada reakcija. Ispod nje su stotine komentara koji gotovo jednoglasno podržavaju istu tvrdnju.

Posmatrač može steći utisak da „svi tako misle“. Međutim, broj reakcija nije reprezentativno istraživanje javnog mnjenja.

Korisnici koji komentarišu nisu nasumičan uzorak stanovništva. Neki ljudi ćute, neki uopšte ne koriste platformu, a neki izbegavaju raspravu jer ne žele sukob.

Socijalni psiholog Robert Čaldini opisivao je društveni dokaz kao jedan od načina na koji ljudi procenjuju šta drugi smatraju prihvatljivim. U neizvesnim situacijama tuđe ponašanje može postati važan signal.

Ali digitalni pokazatelji popularnosti mogu biti selektivni. Ono što je vidljivo u jednoj mreži ne mora predstavljati stav većine u društvu.

Zato moramo razlikovati stvarnu podršku, vidljivu podršku i našu procenu podrške. Te tri stvari nisu isto.

Upravo u toj razlici može nastati prostor za pogrešne zaključke — čak i kada niko namerno ne pokušava da manipuliše publikom.

5. Emocionalno pojačavanje: Kada reakcija postane poruka

Emocije nisu suprotnost razumu. One nam pomažu da prepoznamo opasnost, nepravdu, radost i solidarnost. Bez emocija mnogi oblici društvene saradnje bili bi teško zamislivi.

Međutim, snažna emocija može uticati na brzinu kojom reagujemo. Kada nas neka objava razbesni ili uplaši, možemo je podeliti pre nego što proverimo njen izvor ili kontekst.

U digitalnim zajednicama reakcije drugih postaju odmah vidljive. Lajkovi, komentari i deljenja mogu delovati kao društvena potvrda da je određena emocija opravdana.

Tako može nastati povratna sprega: sadržaj izaziva reakciju, reakcija povećava vidljivost, a nova publika proizvodi dodatne reakcije.

Ipak, ovaj obrazac nije univerzalan. Neke emotivne objave brzo nestaju, dok se drugi sadržaji šire zbog informativne vrednosti, humora ili praktične koristi.

Najvažnije je da ne poistovetimo emocionalnu snagu neke poruke sa tačnošću njenog sadržaja. Događaj može biti potresan i istovremeno pogrešno protumačen.

6. Le Bon, Hofer i savremena istraživanja: Šta ostaje, a šta se menja

Le Bon je opisivao sugestiju, emocionalno povezivanje i promene ponašanja u fizičkim masama. Njegova knjiga ostaje važan istorijski početak rasprave, ali njene tvrdnje ne treba prihvatati kao univerzalne zakone ljudskog ponašanja.

Savremena socijalna psihologija pokazuje da ljudi u grupama ne gube nužno sposobnost razmišljanja. Njihovo ponašanje često je povezano sa zajedničkim identitetom, normama i tumačenjem situacije.

Erik Hofer je u knjizi The True Believer istraživao privlačnost masovnih pokreta za ljude koji traže novu svrhu i identitet. Njegove ideje mogu pomoći da postavimo pitanja, ali ne predstavljaju dijagnozu svakog političkog aktiviste ili korisnika društvenih mreža.

Digitalno okruženje menja brzinu i domet komunikacije. Ne menja, međutim, činjenicu da ljudi imaju različite motive, različita iskustva i sposobnost da se suprotstave grupnom pritisku.

Zato je korisnije govoriti o mogućim psihološkim mehanizmima nego o „digitalnoj masi“ kao jedinstvenom umu kojim neko jednostavno upravlja.

7. Od pripadnosti do zatvorenog kruga uverenja

Zamislimo čoveka koji je na internetu pronašao zajednicu u kojoj se prvi put oseća saslušanim. U početku razmenjuje iskustva i argumente. Kasnije počinje da prati uglavnom ljude iz iste zajednice.

Kada naiđe na kritiku, članovi grupe mu objašnjavaju da kritičar ima skrivene namere. Kada se pojavi drugačiji podatak, on se odbacuje zato što dolazi iz „neprijateljskog“ izvora.

Čovek može postepeno izgubiti poverenje u mogućnost da neko izvan njegove grupe govori iskreno.

Ovaj razvoj nije neizbežan. Mnoge digitalne zajednice podstiču proveru činjenica, argumentovanu raspravu i otvorenost za ispravke.

Ali kada se pripadnost pretvori u kriterijum istinitosti, nastaje važan problem: kako čovek može prepoznati sopstvenu grešku ako svaku kritiku tumači kao napad na svoju zajednicu?

Tu se završava prvi deo našeg razmatranja. Sada prelazimo na informacione mehure, pristrasnost potvrđivanja, grupnu lojalnost i moralno ogorčenje — procese koji mogu dodatno učvrstiti takav zatvoreni krug.

Drugi segment — Informacioni mehuri, grupna lojalnost i moralno ogorčenje

8. Informacioni mehuri: Kada poznato postane jedino prihvatljivo

Dva pojma često se koriste kao sinonimi, iako opisuju različite pojave.

Eho-komora (echo chamber) predstavlja društveno ili informaciono okruženje u kojem se određena uverenja ponavljaju i potvrđuju, dok se suprotni izvori potcenjuju ili smatraju nepouzdanim.

Filterski mehur (filter bubble) odnosi se na selekciju informacija, naročito kroz personalizaciju, zbog koje pojedinac može ređe dolaziti u kontakt sa drugačijim perspektivama.

U praksi se ova dva procesa mogu preplitati, ali ne moraju.

Čovek može sam birati da prati samo istomišljenike, bez značajnijeg algoritamskog uticaja. Isto tako, algoritam mu može preporučivati određeni sadržaj, a da on ipak ostane otvoren za različita mišljenja.

Zato bi bilo pogrešno tvrditi da internet automatski zatvara ljude u informacione mehure.

Mnogo je važnije pitanje: šta se događa kada pojedinac počne da veruje da su izvori izvan njegove grupe po definiciji neprijateljski, nepošteni ili lažni?

Tada problem više nije samo ograničena izloženost informacijama. Nastaje sistem u kojem se i sam pokušaj ispravljanja pogrešnog uverenja može protumačiti kao dokaz neprijateljske namere.

9. Pristrasnost potvrđivanja i motivisano rasuđivanje

Ljudi ne obrađuju informacije uvek kao nepristrasni istraživači.

Pristrasnost potvrđivanja (confirmation bias) podrazumeva sklonost da se informacije koje podržavaju postojeća uverenja lakše primećuju, pamte ili prihvataju nego informacije koje ih dovode u pitanje.

Motivisano rasuđivanje (motivated reasoning) širi je pojam. On opisuje način na koji željeni zaključci, identitet i emocionalni motivi mogu uticati na procenu dokaza.

Zamislimo da se na internetu pojavi snimak incidenta tokom političkog protesta.

Osoba koja podržava protest može odmah pretpostaviti da je incident izazvao provokator.

Osoba koja se protivi protestu može isti snimak protumačiti kao dokaz da je čitav pokret nasilan.

Obe osobe možda imaju sasvim iskren utisak da objektivno procenjuju događaj.

Ali ako su njihove interpretacije zasnovane na unapred prihvaćenim pretpostavkama, a ne na proverljivim činjenicama, dolazi do motivisanog rasuđivanja.

Ovde se pojavljuje fenomen koji je posebno važan za naše istraživanje:

Jedan izolovan događaj može postati simbolički dokaz protiv čitave grupe, čak i kada ne postoje dokazi da je ponašanje pojedinca reprezentativno za ostale pripadnike te grupe.

To je povezano sa pristrasnošću homogenosti spoljne grupe, iluzornom korelacijom i selektivnim pripisivanjem odgovornosti.

U digitalnom okruženju takvi zaključci mogu se brzo širiti kroz kratke snimke, komentare i emocionalno nabijene naslove, često bez dovoljno konteksta.

10. Grupna lojalnost kao zamena za proveru činjenica

U mnogim zajednicama pripadnost ne podrazumeva samo deljenje zajedničkih vrednosti.

Ponekad ona uključuje i očekivanje da pojedinac javno pokazuje lojalnost.

Na internetu se to može manifestovati kroz ponavljanje određenih slogana, deljenje istih objava, korišćenje grupnih simbola ili javno osuđivanje osoba koje grupa smatra protivnicima.

Takvo ponašanje samo po sebi ne dokazuje manipulaciju. Ljudi legitimno izražavaju solidarnost i politička uverenja.

Problem nastaje kada se od pripadnika očekuje da prihvate tvrdnju zato što je iznosi njihova grupa, a ne zato što je potkrepljena dokazima.

U takvom okruženju pojedinac može biti suočen sa izborom između dve neprijatne mogućnosti: da preispita zajedničko uverenje ili da rizikuje odbacivanje od ljudi sa kojima se identifikuje.

To ne znači da će nužno izabrati lojalnost umesto istine. Međutim, društvena cena neslaganja može postati važan faktor u njegovom odlučivanju.

U ekstremnijim slučajevima nastaje paradoks:

Što je neka tvrdnja teže odbranjiva dokazima, to njeno javno prihvatanje ponekad može postati snažniji signal pripadnosti grupi.

Ovo je mogući mehanizam grupnog signaliziranja, a ne univerzalno pravilo. Potrebno je razlikovati ga od običnog iskrenog uverenja.

11. Moralno ogorčenje: Emocija koja okuplja i razdvaja

Moralno ogorčenje ima važnu društvenu funkciju.

Ono može motivisati ljude da se suprotstave nepravdi, pomognu žrtvama i zahtevaju odgovornost od moćnih pojedinaca i institucija.

Zato moralno ogorčenje nije samo po sebi negativna pojava.

Međutim, u digitalnom okruženju ono može postati i sredstvo grupne identifikacije.

Objava koja izaziva snažan osećaj nepravde često podstiče ljude da reaguju, komentarišu i dele sadržaj.

Kada se takve reakcije društveno nagrađuju, može nastati povratna sprega u kojoj se sve oštrije izražavanje ogorčenja doživljava kao znak moralne doslednosti.

Tada postoji opasnost da se složeni društveni problemi pretvore u jednostavne moralne podele:

Naša grupa predstavlja pravdu.

Njihova grupa predstavlja nepravdu.

Ko se ne slaže sa nama, podržava nepravdu.

Ko traži dodatne dokaze, pokušava da opravda protivnika.

Takvo razmišljanje može smanjiti prostor za nijanse i razumno neslaganje.

Naročito je problematično kada se kritika konkretnog postupka proširi na kolektivnu osudu svih pripadnika neke političke, nacionalne, verske ili društvene grupe.

Tada se moralno rasuđivanje može pretvoriti u mehanizam kolektivnog neprijateljstva.

12. Šta su naučnici zaista utvrdili?

Za ovu temu posebno su važna četiri istraživanja.

Brady i saradnici (2017) — Emocionalni jezik i širenje poruka

Analiza 563.312 objava o politički osetljivim pitanjima pokazala je da je svaka dodatna moralno-emocionalna reč bila povezana sa približno 20% većim širenjem poruke. Efekat je bio izraženiji unutar ideoloških zajednica nego između njih. Reč je o statističkoj povezanosti, ne dokazu da svaka takva reč uzrokuje povećanje širenja.

PNAS

Brady i saradnici (2021) — Kako se uči ogorčenje

Istraživači su analizirali 12,7 miliona objava i sproveli dva eksperimenta. Pokazali su da pozitivne reakcije drugih mogu podsticati buduće izražavanje ogorčenja, ali i da ljudi prilagođavaju svoje izražavanje normama zajednice.

Institution for Social and Policy Studies

Bail i saradnici (2018) — Suprotna mišljenja ne moraju smanjiti polarizaciju

U terenskom eksperimentu korisnici su bili izloženi političkim porukama suprotne strane. Kod republikanaca je zabeleženo povećanje konzervativnosti, dok promene kod demokrata nisu bile statistički značajne. Rezultat upozorava da samo izlaganje suprotnim stavovima nije automatski rešenje za polarizaciju.

PNAS

Pennycook i Rand (2022) — Pažnja usmerena na tačnost

Meta-analiza 20 eksperimenata, sa ukupno 26.863 učesnika, pokazala je da jednostavni podsetnici da se razmisli o tačnosti informacije mogu poboljšati kvalitet odluka o deljenju sadržaja. To ukazuje da širenje neistina nije uvek posledica čvrstog ideološkog uverenja.

Nature Communications

13. Kada protivnik prestane da bude čovek, a postane simbol

Jedna od najopasnijih mogućih posledica ekstremne grupne polarizacije jeste depersonalizacija protivnika.

Pojedinac se više ne posmatra prvenstveno kroz sopstvene postupke i osobine, već kao predstavnik neprijateljske kategorije.

Njegove izjave mogu se tumačiti kroz unapred formiranu sliku o grupi kojoj pripada. Njegove greške mogu se generalizovati, dok se slični postupci članova sopstvene grupe opravdavaju kao izuzeci.

Digitalno okruženje može olakšati takvu generalizaciju jer su ljudi često predstavljeni samo profilnim slikama, kratkim porukama i oznakama identiteta.

Ipak, važno je razlikovati snažno političko neslaganje od dehumanizacije. Kritikovanje ideologije, vlasti, pokreta ili javnih postupaka nije samo po sebi dehumanizacija.

Problem nastaje kada se čitavim grupama pripisuje kolektivna krivica, kada im se negira ljudsko dostojanstvo ili kada se nasilje prema njima počinje predstavljati kao prihvatljivo.

14. Zaključak: Digitalna masa kao psihološki proces

Na početku ovog istraživanja postavili smo pitanje kako pojedinac može biti deo mase i kada je fizički sam.

Sada možemo ponuditi precizniji odgovor.

Digitalna masa nije jednostavno veliki broj korisnika okupljenih oko iste teme.

Za naše istraživanje posebno su značajne situacije u kojima dolazi do međusobnog pojačavanja grupnog identiteta, emocionalnih reakcija, društvenog pritiska i selektivnog prihvatanja informacija.

Ti procesi mogu nastajati spontano, bez centralnog organizatora. Mogu biti dodatno oblikovani načinom rada digitalnih platformi. A mogu postati i predmet namerne manipulacije.

To su tri različita objašnjenja koja ne smemo mešati.

Upravo tu se nalazi prelaz ka sledećem delu našeg istraživanja.

Ako se grupni identitet, emocionalno ogorčenje i privid društvenog konsenzusa mogu spontano razvijati na internetu, šta se događa kada neko pokuša da ih namerno proizvede?

To je centralno pitanje 16. dela — Industrija manipulacije.

Literatura za drugi segment 15. dela

Brady, W. J. et al. (2017). Emotion shapes the diffusion of moralized content in social networks. PNAS. Originalni naučni rad

Brady, W. J. et al. (2021). How social learning amplifies moral outrage expression in online social networks. Science Advances. Originalni naučni rad

Bail, C. A. et al. (2018). Exposure to opposing views on social media can increase political polarization. PNAS. Originalni naučni rad

Pennycook, G. & Rand, D. G. (2022). Accuracy prompts are a replicable and generalizable approach for reducing the spread of misinformation. Nature Communications. Originalni naučni rad

Dodatna literatura za rekonstruisani prvi segment

Tajfel, H. & Turner, J. C. (1979). An Integrative Theory of Intergroup Conflict.

Reicher, S. (1984). The St. Pauls riot: An explanation of the limits of crowd action in terms of a social identity model.

Cialdini, R. B. (2009). Influence: Science and Practice.

Le Bon, G. (1895). Psychologie des foules (Masa: studija o psihologiji mase).

Hoffer, E. (1951). The True Believer: Thoughts on the Nature of Mass Movements.

Bakshy, E., Messing, S. & Adamic, L. A. (2015). Exposure to ideologically diverse news and opinion on Facebook. Science.