ISTRAŽIVAČKI SERIJAL · DEO 4 OD 20

Pojedinac pre mase

Pre uverenja postoji čovek

Pre nego što se čovek pridruži masi, postoji jedan život.

Život oblikovan iskustvima, očekivanjima, razočaranjima, odnosima sa drugim ljudima i tihim sudovima koje donosimo o sebi.

Nisu svi nesrećni.

Ne tragaju svi za nečim.

Ali neki ljudi nose u sebi uporan osećaj da im nešto nedostaje.

Možda imaju posao, porodicu, prijatelje i uobičajenu svakodnevicu. Posmatrano spolja, njihov život može izgledati sasvim normalno.

Pa ipak, negde ispod površine, možda postoji pitanje na koje teško pronalaze odgovor.

Zar je to sve što jesam?

Za neke, to pitanje postaje podsticaj za lični razvoj.

Za druge, ono postaje početak potrage za nečim većim od njih samih.

Nečim što obećava smisao.

Nečim što pruža izvesnost.

Nečim zbog čega bi konačno mogli da osete da su važni.

I možda upravo tu zaista počinje priča o masi.

Ne na ulicama.

Ne na političkom skupu.

Već unutar pojedinca koji joj se još nije pridružio.

Teret sopstvenog identiteta

Kada je Erik Hofer (Eric Hoffer) 1951. godine objavio knjigu The True Believer (Pravi vernik), istraživao je jednu uznemirujuću mogućnost.

Tvrdio je da pojedine ljude masovni pokreti privlače ne samo zato što veruju u određeni cilj, već i zato što su nezadovoljni sobom.

Pokret nudi nešto više od političke promene.

Nudi bekstvo.

Bekstvo od ličnog razočaranja, neizvesnosti, neuspeha ili bolnog osećaja beznačajnosti.

Čovek koji teško pronalazi smisao u sopstvenom postojanju može otkriti snažnu alternativu u kolektivnom identitetu.

Njegova lična dostignuća više ne deluju toliko važna.

Njegova razočaranja postaju sporedna.

Sada je deo nečeg većeg.

Nečega što ima misiju.

Cilj.

Budućnost.

I kroz taj zajednički cilj može početi da oseća značaj koji mu je ranije nedostajao.

Ali ovde se nameće jedno pitanje.

Zašto neki ljudi uopšte postaju toliko nezadovoljni sobom?

Nevidljivi teret očekivanja

Ljudsko nezadovoljstvo ne proizlazi uvek iz materijalne oskudice.

Ponekad nastaje iz poređenja.

Čovek može imati udoban dom, stabilne prihode i relativno siguran život, a ipak se osećati neuspešno.

Zašto?

Zato što je neko drugi postigao više.

Zato što je njegova porodica očekivala nešto drugačije.

Zato što ga je društvo naučilo da sreća zahteva određeni nivo bogatstva, priznanja, lepote, uticaja ili uspeha.

Razlika između života koji čovek ima i života za koji veruje da bi trebalo da ga ima može postati trajan izvor frustracije.

A ta razlika ne mora nužno odražavati stvarnost.

Ona odražava način na koji čovek doživljava stvarnost.

Dve osobe mogu živeti u sličnim okolnostima, a doživljavati ih potpuno različito.

Jedna oseća zahvalnost.

Druga oseća uskraćenost.

Jedna vidi priliku.

Druga vidi neuspeh.

Razlika možda nije samo u njihovim životnim okolnostima, već i u očekivanjima kroz koja te okolnosti tumače.

Psihološka istraživanja društvenog poređenja i relativne deprivacije pomažu nam da razumemo zašto se nezadovoljstvo ne može meriti jednostavnim posmatranjem nečijeg materijalnog položaja.

Ponekad osećaj neuspeha postaje snažniji od samog neuspeha.

Glad za ljubavlju

Ali postoji još jedan oblik nezadovoljstva.

Onaj koji može biti manje vidljiv.

Osećaj da čovek nikada nije bio istinski voljen.

Da nikada nije osetio da je zaista poželjan.

Da nikada nije doživeo ono tiho uverenje da njegovo postojanje nekome duboko znači.

Kod nekih ljudi ova osećanja počinju u detinjstvu.

Kod drugih nastaju tokom godina odbacivanja, usamljenosti, neuspešnih odnosa ili emocionalne udaljenosti.

Čovek može biti okružen ljudima, a ipak se osećati duboko usamljeno.

Može dobijati pažnju bez nežnosti.

Priznanje bez bliskosti.

Društvo bez osećaja pripadnosti.

Psiholozi koji proučavaju emocionalnu privrženost i ljudsku potrebu za pripadanjem pokazali su koliko su smisleni međuljudski odnosi važni za emocionalnu sigurnost i psihološko blagostanje.

Kada te potrebe ostanu nezadovoljene, neki pojedinci mogu početi da preispituju sopstvenu vrednost.

Možda više neće razmišljati samo o tome da ih je neko odbacio.

Već će početi da se pitaju da li su oni sami nedostojni ljubavi.

Odbacivanje u ljubavnim odnosima, osećaj nepoželjnosti, a ponekad i seksualna frustracija, mogu doprineti ovom nezadovoljstvu, iako takva iskustva različito utiču na ljude i sama po sebi ne objašnjavaju učešće u masovnim pokretima.

Ovde je važna jedna šira psihološka mogućnost.

Čovek koji se oseća nepoželjno može postati naročito osetljiv na prilike da bude prihvaćen.

Čovek koji se oseća nevidljivo može snažno žudeti za priznanjem.

Čoveku koji nikada nije imao osećaj da zaista negde pripada, obećanje pripadnosti može delovati izuzetno privlačno.

A kada grupa ponudi takvo prihvatanje, njena privlačnost može daleko prevazići ideje koje zastupa.

Pojedinac možda u početku uopšte ne traga za ideologijom.

Možda jednostavno traži mesto na kojem će se osećati poželjno.

Potreba da budemo važni

Postoji još jedna snažna ljudska potreba.

Potreba da osećamo da nešto značimo.

Da verujemo da naše postojanje ima smisla.

Da budemo poštovani.

Da osećamo da je naš život važan.

Savremeni psiholog Ari Kruglanski (Arie Kruglanski) i njegovi saradnici istraživali su ovu želju kroz proučavanje potrage za ličnim značajem.

Njihov rad ukazuje na to da iskustva poput poniženja, odbacivanja ili doživljenog gubitka poštovanja mogu, pod određenim okolnostima, povećati privlačnost grupa ili ciljeva koji obećavaju povratak osećaja lične važnosti.

Ali gubitak tog osećaja ne mora uvek biti dramatičan.

Može nastajati polako.

Tokom godina u kojima nas drugi ne primećuju.

Kroz ponovljena razočaranja.

Kroz osećaj da naš trud nikada nije bio dovoljno cenjen.

Pokret može ponuditi drugačiji izvor priznanja.

Pojedinac možda oseća da je u svom ličnom životu postigao malo, ali mu zajednički cilj obećava nešto izuzetno.

Možda više nije važan kao pojedinac.

Ali može postati važan kao pripadnik nečeg većeg.

A nekome ko je godinama živeo sa osećajem beznačajnosti, takva mogućnost može biti izuzetno privlačna.

Uteha koju pruža izvesnost

Ne pokušava svako ko traži neki pokret da pobegne od neuspeha.

Neki pokušavaju da pobegnu od neizvesnosti.

Život je složen.

Ljudi se suočavaju sa protivrečnim informacijama, promenljivim očekivanjima, teškim odlukama i pitanjima na koja ne postoje jednostavni odgovori.

Ko sam ja?

Gde pripadam?

U šta bi trebalo da verujem?

Koje je moje mesto u svetu?

Psihološka istraživanja neizvesnosti i socijalnog identiteta ukazuju na to da poistovećivanje sa grupom može pomoći ljudima da razviju jasniju predstavu o sebi.

Grupa može ponuditi odgovore.

Zajedničke vrednosti.

Jasno prepoznatljive granice.

Razumevanje onoga što je ispravno i pogrešno.

Osećaj pravca.

Za nekoga ko se bori sa neizvesnošću, takva jasnoća može pružiti utehu.

A ponekad privlačnost nije toliko u samim odgovorima koliko u olakšanju koje donosi saznanje da čovek više ne mora sam da traga.

Ipak, izvesnost nosi i moguću opasnost.

Kada pripadnost počne da zavisi od prihvatanja odgovora koji se ne smeju dovoditi u pitanje, želja za sigurnošću može početi da se sukobljava sa spremnošću na preispitivanje.

Razlika između pronalaženja smernica i odricanja od sopstvenog rasuđivanja tada može postati sve važnija.

Zašto se neki pridružuju, a drugi ne?

Na ovom mestu moramo napraviti jednu važnu razliku.

Ne pridružuje se svaka usamljena osoba nekom pokretu.

Ne postaje svako ko je doživeo odbacivanje fanatik.

Ne traži svako ko se oseća neuspešno utočište u kolektivnom identitetu.

Mnogi ljudi na nezadovoljstvo odgovaraju razvijanjem novih veština, izgradnjom odnosa, stvaranjem umetnosti, promenom zanimanja, pomaganjem drugima ili jednostavnim preispitivanjem sopstvenih očekivanja.

Neki pronalaze smisao u porodici.

Drugi u prijateljstvu.

Neki u radu, znanju, duhovnosti ili ličnim dostignućima.

A mnogi ljudi koji učestvuju u društvenim pokretima čine to iz promišljenih, etičkih i potpuno konstruktivnih razloga.

Lično nezadovoljstvo ne određuje čovekovu budućnost.

Ono je samo jedan od mnogih mogućih uticaja.

Upravo zato Hoferova zapažanja treba posmatrati kao polaznu tačku, a ne kao potpuno objašnjenje.

Da bismo razumeli zašto se jedna nezadovoljna osoba pridružuje pokretu, a druga ne, moramo pogledati dalje od samog pojedinca.

Moramo ispitati okruženje u kojem živi.

Njegove odnose sa drugim ljudima.

Mogućnosti koje ima.

Ljude kojima veruje.

Ideje sa kojima dolazi u dodir.

I okolnosti u kojima te ideje počinju da dobijaju smisao.

Pojedinac nikada nije potpuno sam

Nijedan čovek se ne razvija u potpunoj izolaciji.

Od detinjstva, na ljude utiču porodica, zajednica, škola, kulturna očekivanja i stavovi onih koji ih okružuju.

Oni uče kako bi uspeh trebalo da izgleda.

Šta zaslužuje divljenje.

Čega se treba plašiti.

Ko pripada.

A ko ne.

Ponekad ti uticaji pružaju stabilnost, samopouzdanje i emocionalnu sigurnost.

Ponekad stvaraju pritisak, nesigurnost ili uporan osećaj nedovoljne vrednosti.

Čovek može početi da veruje da je neuspešan, ne zato što je njegov život objektivno neuspešan, već zato što je usvojio tuđu definiciju uspeha.

Može se osećati odbačeno zato što ga je zajednica u kojoj živi naučila da su neki ljudi vredniji od drugih.

Može početi da oseća ogorčenost prema ljudima ili institucijama koje smatra odgovornim za svoja razočaranja.

A kada se ta lična osećanja povežu sa širim društvenim objašnjenjem, nezadovoljstvo može dobiti novo značenje.

Ono što je nekada izgledalo kao lični problem može početi da deluje kao deo zajedničke borbe.

Pojedinac više nije samo nesrećan.

Može početi da veruje da njegovo nezadovoljstvo ima uzrok koji se nalazi izvan njega samog.

I možda neko, negde, već nudi upravo takvo objašnjenje.

Pre prvog koraka

Pojedinac se još nije pridružio masi.

Možda je čak ni ne traži.

Ali određene psihološke potrebe možda već postoje.

Želja za pripadanjem.

Potreba za poštovanjem.

Čežnja za ljubavlju.

Potraga za izvesnošću.

Nada da bi život mogao postati smisleniji.

Nijedna od ovih potreba nije sama po sebi opasna.

One su duboko ljudske.

I u uobičajenim okolnostima mogu voditi ka prijateljstvu, kreativnosti, saradnji i ličnom razvoju.

Ali mogu učiniti i određena obećanja naročito privlačnim.

Obećanje prihvatanja.

Obećanje priznanja.

Obećanje da lična patnja ima neki širi smisao.

Obećanje da pojedinac može postati deo nečeg važnog.

I tu stižemo do granice između pojedinca i mase.

Jer sledeće pitanje više nije samo zašto neko možda traga za nečim.

Već kako svet oko njega utiče na ono što će pronaći.

I kako čovek koji traga za pripadanjem može na kraju naići na grupu spremnu da mu ga ponudi.

Možda prvi korak prema masi nije uvek načinjen iz besa.

Možda ponekad počinje nečim mnogo tišim.

Nadom da ćemo konačno biti prihvaćeni.

Istraživačka literatura — Četvrti deo

Sledeći radovi predstavljaju naučnu i teorijsku osnovu ovog poglavlja. Nisu svi neposredni dokazi o regrutovanju u masovne pokrete; neki objašnjavaju psihološke mehanizme na kojima se istraživanje zasniva.

AutorDeloZnačaj za istraživanje
Eric Hoffer (1951)The True BelieverNezadovoljstvo, identitet i masovni pokreti
Erich Fromm (1941)Escape from FreedomNesigurnost, sloboda i privlačnost autoriteta
John Bowlby (1969)Attachment and Loss, Volume 1: AttachmentEmocionalna sigurnost i privrženost
Roy Baumeister i Mark Leary (1995)The Need to BelongOsnovna ljudska potreba za povezanošću
Leon Festinger (1954)A Theory of Social Comparison ProcessesDruštveno poređenje
W. G. Runciman (1966)Relative Deprivation and Social JusticeOsećaj uskraćenosti i društvena poređenja
Michael Hogg (2007)Uncertainty–Identity TheoryNeizvesnost i grupni identitet
Kruglanski i saradnici (2014)The Psychology of Radicalization and Deradicalization: How Significance Quest Impacts Violent ExtremismPotraga za ličnim značajem i radikalizacija