ISTRAŽIVAČKI SERIJAL · DEO 7 OD 20

Preobražaj uverenja

Kada grupa postane deo nas samih

Postojalo je vreme kada je pojedinac stajao izvan pokreta.

Posmatrao ga je.

Možda se slagao sa nekim njegovim idejama.

Možda je bio samo radoznao.

A onda je došao prvi sastanak.

Prvi poziv.

Prvo zajedničko iskustvo.

I postepeno, nešto je počelo da se menja.

Ljudi koji su nekada bili stranci postali su poznati.

Njihove brige postale su razumljive.

Njihovi uspesi počeli su da se doživljavaju lično.

Njihova razočaranja počela su da budu važna.

Ono što je nekada bilo njihov pokret postajalo je naš pokret.

U početku, ova promena može delovati beznačajno.

Na kraju krajeva, pripadnost zajednici uobičajen je deo ljudskog života.

Ali postoji jedno dublje psihološko pitanje.

Šta se događa kada grupa postane deo načina na koji pojedinac razume ko je on?

Kada njen ugled postane povezan sa njegovim samopoštovanjem?

Kada kritika grupe počne da se doživljava kao kritika njega samog?

I kada odbrana njenih uverenja postane nešto više od odbrane mišljenja?

Postaje odbrana identiteta.

Otkrivanje onoga „mi“

Ljudi pripadaju mnogim grupama.

Porodicama.

Zajednicama.

Narodima.

Religijama.

Političkim organizacijama.

Profesionalnim udruženjima.

Čak i grupama okupljenim oko muzike, sporta ili zajedničkih interesovanja.

Ti identiteti mogu pružiti smisao, stabilnost i povezanost.

Ali oni takođe utiču na to kako ljudi razumeju sebe u odnosu na druge.

Psiholozi Anri Tažfel (Henri Tajfel) i Džon Tarner (John Turner) doprineli su razvoju teorije socijalnog identiteta, koja proučava kako pripadnost grupi oblikuje čovekovu predstavu o sebi.

Njihova istraživanja pokazala su da čak i relativno male razlike između grupa ponekad mogu dovesti do povlašćenog tretiranja pripadnika sopstvene grupe.

To ne znači da svaka razlika stvara mržnju.

Niti znači da poistovećivanje sa grupom neizbežno vodi sukobu.

Ali otkriva nešto važno.

Ljudi ne procenjuju situacije uvek samo kao odvojeni pojedinci.

Ponekad ih procenjuju kao pripadnici kolektiva.

Uspeh grupe može postati izvor ličnog ponosa.

Poraz može izazvati lično razočaranje.

Uvreda upućena grupi može se doživeti kao uvreda upućena nama samima.

I postepeno, granica između ličnog i kolektivnog identiteta može postati manje jasna.

Pojedinac je i dalje prisutan.

Ali značenje reči ja počelo je da uključuje mi.

Da li je pojedinac prestao da razmišlja?

Pre više od jednog veka, Gistav Le Bon (Gustave Le Bon) pokušao je da objasni neobično ponašanje masa.

U knjizi Masa: studija o psihologiji mase, objavljenoj 1895. godine, tvrdio je da pojedinci okupljeni u psihološku masu mogu postati podložniji sugestiji, impulsivniji i osetljiviji na zajedničke emocije.

Prema njegovom tumačenju, masa može oslabiti ograničenja koja inače upravljaju ponašanjem pojedinca.

Bilo je to uticajno objašnjenje.

I tokom generacija, ideja da ljudi u masi na neki način gube sposobnost razumnog rasuđivanja postala je uobičajen način opisivanja kolektivnog ponašanja.

Ali savremena istraživanja dovode u pitanje takvo tumačenje.

Psiholog Stiven Rajher (Stephen Reicher) proučavao je ponašanje mase iz perspektive socijalnog identiteta.

Njegova istraživanja ukazala su na to da kolektivno ponašanje nije nužno nasumično, iracionalno ili bez granica.

Pripadnici mase mogu delovati u skladu sa zajedničkim razumevanjem toga ko su, šta smatraju opravdanim i po čemu se razlikuju od drugih.

To nam otvara jednu suštinski drugačiju mogućnost.

Možda pojedinci u masi ne prestaju jednostavno da razmišljaju.

Možda počinju da razmišljaju sve više kroz zajednički identitet.

I dalje mogu donositi sudove.

I dalje mogu prepoznavati granice.

I dalje mogu razlikovati prihvatljive od neprihvatljivih postupaka.

Ali na te sudove sve snažnije mogu uticati norme grupe.

A ako se te norme promene, sa njima se može promeniti i ponašanje njenih članova.

Opasnost, dakle, nije uvek u nestanku rasuđivanja.

Može biti u promeni merila prema kojima se rasuđuje.

Moć slaganja

Zamislimo čoveka koji se nedavno pridružio političkoj organizaciji.

U početku se slaže sa nekim njenim stavovima, ali je u vezi sa drugima i dalje nesiguran.

Međutim, tokom sastanaka primećuje nešto.

Određena mišljenja nailaze na oduševljeno odobravanje.

Druga se dočekuju ćutanjem.

Neka pitanja izazivaju razdraženost.

Druga se smatraju znakom lojalnosti.

Pojedinac počinje da uči koji su stavovi prihvatljivi unutar grupe.

Možda i dalje ima sumnje.

Ali izražavanje tih sumnji sada nosi određenu društvenu cenu.

Možda se plaši da će izgledati neobavešteno.

Nelojalno.

Ili nedovoljno posvećeno.

Zato ćuti.

Ili se javno slaže, dok privatno nastavlja da preispituje.

To je jedan oblik konformizma.

Eksperimenti Solomona Aša pokazali su da ljudi ponekad daju odgovore za koje znaju ili sumnjaju da su pogrešni kada se suoče sa jednoglasnim pritiskom grupe.

Ipak, nisu se svi prilagođavali.

Neki su se odupirali.

A ta razlika je važna.

Društveni pritisak različito utiče na ljude.

On ne briše mogućnost ličnog izbora.

Pa ipak, kada čovek neprestano nailazi na slaganje među ljudima kojima veruje, može početi da preispituje sopstvene sudove.

Možda svi ostali znaju nešto što on ne zna.

Možda su njegove sumnje pogrešne.

Možda je neslaganje znak da još nije dovoljno razumeo zajednički cilj.

Ono što je počelo kao razlika u mišljenju može postati pitanje pripadnosti.

Kada slaganje postane uverenje

Postoji još jedan proces koji zaslužuje našu pažnju.

Ponekad razgovori među ljudima koji već dele sličan stav mogu dovesti do još snažnijeg izražavanja tog stava.

Socijalni psiholozi taj proces nazivaju grupnom polarizacijom.

Zamislimo nekoliko ljudi koji su blago sumnjičavi prema suparničkoj političkoj organizaciji.

Pre razgovora, svako od njih smatra tu organizaciju nepouzdanom, ali je niko ne doživljava kao neposrednu opasnost.

Tokom razgovora razmenjuju pritužbe.

Jedan se priseća nekog događaja.

Drugi nudi svoje tumačenje.

Treći iznosi ozbiljniju optužbu.

Neke tvrdnje mogu biti potkrepljene dokazima.

Druge mogu biti preuveličane ili pogrešne.

Ali ako razgovor neprestano učvršćuje isti pravac zaključivanja, učesnici mogu otići sa snažnijim stavovima nego što su ih imali pre razgovora.

Njihov zajednički stav postao je izraženiji.

Važno je naglasiti da polarizacija nije neizbežna.

Razgovor može dovesti i do umerenosti, ispravljanja grešaka ili boljeg razumevanja suprotnih stavova.

Ishod zavisi od informacija koje se razmenjuju, normi grupe i spremnosti njenih članova da razmotre neslaganje.

Ali pod određenim okolnostima, slaganje može postati izvor sve veće izvesnosti.

A izvesnost može učiniti da dalje preispitivanje izgleda nepotrebno.

Kada lojalnost počne da utiče na istinu

Razmotrimo pojedinca koji se snažno poistovetio sa nekim pokretom.

Ponosan je na njegova dostignuća.

Divi se njegovim članovima.

Veruje da je njegov cilj pravedan.

A onda se pojave uznemirujuće informacije o nekome unutar grupe.

Možda se neki ugledni član ponašao nepošteno.

Možda je pokret napravio ozbiljnu grešku.

Možda se ispostavilo da je optužba protiv protivnika bila lažna.

Pojedinac se sada suočava sa neprijatnim sukobom.

Veruje da njegova grupa predstavlja nešto dobro.

Ali nove informacije dovode to uverenje u pitanje.

Kako će reagovati?

Može priznati da je učinjeno nešto pogrešno.

Može zahtevati odgovornost.

Može preispitati svoje poverenje u pokret.

Ali postoji i druga mogućnost.

Može tražiti razloge da odbaci informacije.

Dovoditi u pitanje motive osobe koja ih je otkrila.

Umanjivati značaj pogrešnog postupka.

Ili insistirati da bi isto ponašanje bilo mnogo gore da ga je počinio protivnik.

Pitanje više nije samo da li se nešto dogodilo.

Već da li bi prihvatanje onoga što se dogodilo ugrozilo identitet koji pojedinac smatra dragocenim.

To ne znači da je svaka odbrana sopstvene grupe iracionalna.

Optužbe mogu biti lažne.

Dokazi mogu biti nepotpuni.

Kritika može biti nepravedna.

Ali kada se na sopstvenu grupu i njene protivnike ne primenjuju ista merila dokazivanja, lojalnost može početi da ometa rasuđivanje.

Pojedinac može verovati da brani istinu.

Dok zapravo možda istovremeno brani i identitet za koji je snažno vezan.

Promena značenja dobra i zla

Postoji još jedna promena koja može imati još ozbiljnije posledice.

Čovek može ostati uveren da je moralan, dok postepeno menja ono što smatra moralno prihvatljivim.

Zamislimo osobu koja inače osuđuje javno ponižavanje.

Veruje da ljudi zaslužuju dostojanstvo.

Protivi se okrutnosti.

Nikada ne bi odobrila da se nepoznatoj osobi preti samo zato što ima drugačije mišljenje.

Ali sada zamislimo da je osoba koja se ponižava predstavljena kao neprijatelj njenog cilja.

Kao neko ko navodno ugrožava sve što grupa smatra vrednim.

Odjednom, situacija može izgledati drugačije.

Možda se ponižavanje više ne opisuje kao okrutnost.

Možda se predstavlja kao pozivanje na odgovornost.

Možda se zastrašivanje prikazuje kao zaštita.

Možda se agresija opravdava kao neophodan otpor.

Psiholog Albert Bandura proučavao je procese kroz koje ljudi mogu isključiti svoja uobičajena moralna ograničenja.

Istraživao je kako se štetni postupci mogu opravdavati pozivanjem na više ciljeve, kako se odgovornost može prebacivati na druge ili raspodeljivati među mnogima i kako se žrtve mogu okrivljavati ili dehumanizovati.

Važno je razumeti da ljudi ne moraju nužno odbaciti moral.

Ponekad počinju da tumače štetno ponašanje kao moralno opravdano.

I upravo tu preobražaj uverenja može početi da se približava nečemu mnogo opasnijem.

Kada lojalnost ne menja samo ono što čovek smatra istinitim, već i ono što veruje da ima pravo da učini drugima.

Granice mase

Ipak, moramo biti pažljivi da svaku masu ne predstavimo kao nezaustavljivu silu koja se kreće ka ekstremizmu.

Istraživanja kolektivnog ponašanja pružaju složeniju sliku.

Stiven Rajher je u analizi nemira u četvrti Sent Pols (St. Pauls) u Bristolu, u Engleskoj, 1980. godine, proučavao ne samo ono što su učesnici činili već i granice njihovog delovanja.

Njegovi nalazi doveli su u pitanje pretpostavku da je ponašanje mase jednostavno nekontrolisano.

Kolektivno delovanje moglo je odražavati zajedničko razumevanje toga koji su ljudi, mesta ili institucije smatrani opravdanim metama, a koji nisu.

Ta shvatanja mogla su se menjati kako su se događaji razvijali.

To je važna ispravka predstave o masi kao organizmu bez sopstvenog razuma.

Ali otvara i jedno uznemirujuće pitanje.

Ako ponašanje mase može biti vođeno zajedničkim merilima, šta se događa kada ta merila počnu da dopuštaju okrutnost?

I šta se događa kada pojedinac koji se nekada protivio okrutnosti počne da veruje da njegova grupa ima posebno moralno opravdanje za nju?

Masa ne mora biti iracionalna u svakom pogledu da bi postala opasna.

Njeni pripadnici mogu razumeti šta rade.

Mogu delovati sa jasnom namerom.

Mogu čak verovati da ispunjavaju svoju dužnost.

Problem može biti u uverenjima i moralnim granicama koje usmeravaju njihove postupke.

Čovek koji ipak kaže „ne“

Čak ni u grupama čiji su članovi veoma posvećeni zajedničkom cilju, pojedinci ne reaguju uvek isto.

Neki preispituju preovlađujuće mišljenje.

Neki odbijaju da učestvuju u neprijateljstvu.

Neki osporavaju optužbe iznete bez dokaza.

Neki brane ljude izvan grupe koje ostali osuđuju.

A neki na kraju odlaze.

Zašto?

Ne postoji jedno objašnjenje.

Ljudi se razlikuju po iskustvima, odnosima, uverenjima, spremnosti na neslaganje i načinu na koji procenjuju cenu suprotstavljanja.

Neki pripadaju većem broju zajednica i manje zavise od odobravanja bilo koje pojedinačne grupe.

Drugi imaju moralna načela od kojih nisu spremni da odstupe.

Neki dolaze do informacija ili iskustava koja dovode u pitanje pretpostavke grupe.

A neki otkrivaju da pokret kojem su se pridružili više ne predstavlja vrednosti koje su ih prvobitno privukle.

Te mogućnosti podsećaju nas da kolektivni identitet ne ukida ličnu odgovornost.

Čovek može biti pod uticajem, a da ne bude potpuno kontrolisan.

Može pripadati grupi, a da se ne slaže sa svim njenim stavovima.

Može ostati veran cilju, a istovremeno kritikovati njegove predstavnike.

I može odbiti da neslaganje tretira kao izdaju.

Postojanje takvih pojedinaca od presudnog je značaja za razumevanje mase.

Jer pokazuje da je konformizam moguć.

Ali je moguć i otpor.

Početak opasne izvesnosti

Vratimo se pojedincu čiji smo put pratili.

Počeo je sa sasvim običnim životom.

Možda je osećao nezadovoljstvo.

Možda je želeo prijateljstvo, priznanje ili svrhu.

A možda je već bio samouveren i jednostavno verovao u neki cilj.

Zatim se susreo sa pokretom.

Upoznao je ljude.

Izgradio odnose.

Učestvovao u aktivnostima.

I postepeno, pokret je postao deo njegovog identiteta.

Sada njegove pobede doživljava lično.

Njegovi porazi ga bole.

Njegovi kritičari mogu mu delovati preteće.

Njegova uverenja mogu za njega imati veći autoritet nego ranije.

Pojedinac nije nužno postao fanatik.

Može ostati promišljen, saosećajan i sposoban za neslaganje.

Ali pod određenim okolnostima, može početi još jedna promena.

Pokret koji je nekada pružao osećaj pripadnosti može početi da zahteva bezuslovnu lojalnost.

Mišljenje može postati ispit karaktera.

Neslaganje može postati dokaz izdaje.

Protivnik može prestati da bude samo neko ko greši i postati moralno opasan.

A čovek koji je nekada sve preispitivao može početi da veruje da postoje stvari koje se nikada ne smeju dovoditi u pitanje.

Upravo na ovom mestu naše istraživanje mora postati još pažljivije.

Jer postoji duboka razlika između snažnog verovanja u neki cilj i uverenja da nas taj cilj oslobađa uobičajenih moralnih ograničenja.

Prvo može nadahnuti hrabrost, žrtvovanje i izuzetna dela saosećanja.

Drugo može otvoriti vrata progonu.

A na kraju i okrutnosti počinjenoj u ime pravednosti.

Pojedinac je ušao u masu.

Masa je postala deo pojedinca.

Ali poslednja promena još se nije dogodila.

Ona počinje kada lojalnost prestane da bude samo posvećenost.

Kada postane merilo istine.

Merilo vrline.

A možda, na kraju, i opravdanje za nanošenje štete svakome ko stoji izvan zajedničkog cilja.

Istraživačka literatura — Sedmi deo

Sledeći radovi predstavljaju teorijsku i istraživačku osnovu ovog poglavlja.

AutorDeloZnačaj za istraživanje
Gustave Le Bon (1895)The Crowd: A Study of the Popular MindKlasična teorija sugestibilnosti, emocionalnog prenošenja i ponašanja mase
Henri Tajfel (1979)Individuals and Groups in Social PsychologyPripadnost grupi i socijalni identitet
Turner, Brown i Tajfel (1979)Social Comparison and Group Interest in Ingroup FavouritismPovlašćeno tretiranje pripadnika sopstvene grupe
Stephen Reicher (1984)The St. Pauls' RiotSocijalni identitet i granice kolektivnog delovanja
Stephen Reicher (1996)The Battle of WestminsterRazvoj međugrupnog sukoba tokom kolektivnih događaja
Albert Bandura (1999)Moral Disengagement in the Perpetration of InhumanitiesMoralno opravdavanje štetnih postupaka