ISTRAŽIVAČKI SERIJAL · DEO 20 OD 20

Čovek protiv sopstvenog razuma

Zaključak: Da li zaista razmišljamo svojom glavom?

Čovek je naučio da cepa atom, istražuje udaljene planete i stvara mašine koje obrađuju nezamislive količine informacija.

Ali isti taj čovek i dalje može poverovati da njegov komšija predstavlja neprijatelja samo zato što pripada drugoj grupi.

Može odbaciti činjenicu zato što dolazi od političkog protivnika. Može braniti očiglednu neistinu zato što ju je izgovorio njegov vođa. Može učestvovati u progonu čoveka kojeg nikada nije upoznao.

Tokom istorije nisu stradali samo oni koji su grešili. Stradali su i oni koji su postavljali pitanja.

Sokrat je osuđen na smrt. Đordano Bruno spaljen je na lomači. Knjige su zabranjivane, biblioteke uništavane, a ljudi proganjani zato što su njihove ideje dovodile u pitanje postojeća uverenja i autoritete.

Ne možemo izračunati koliko smo otkrića izgubili. Ne znamo koje su knjige mogle biti napisane, koje bolesti izlečene, niti koje ideje nikada nisu dobile priliku da se razviju.

Ali znamo da je ljudska civilizacija mnogo puta kažnjavala upravo onu osobinu kojoj duguje svoj napredak: sposobnost da posumnja u ono što svi ostali prihvataju.

Zašto je pripadnost često važnija od istine?

Čovek je društveno biće. Tokom svoje evolucije zavisio je od drugih ljudi, od saradnje, prihvatanja i pripadnosti zajednici.

Ali potreba za pripadanjem ima i svoju tamnu stranu.

Strah od odbacivanja može navesti čoveka da ćuti kada bi trebalo da govori. Da prihvati mišljenje većine i kada sumnja da je ono pogrešno. Da opravdava postupke svoje grupe koje bi bez oklevanja osudio kada bi ih počinio neko drugi.

Istraživanja konformizma i poslušnosti autoritetu pokazala su koliko snažno društveni pritisak može uticati na ljudske odluke.

Upravo zato nije dovoljno biti obrazovan, inteligentan ili uveren u sopstvenu moralnost.

Inteligencija ne garantuje nezavisnost mišljenja.

Čovek može posedovati izuzetno znanje, a ipak koristiti svoju sposobnost razmišljanja da opravda ono u šta je već odlučio da veruje.

Kada običan čovek postaje deo progona?

Čovek nije rođen kao fašista. Fašizam je politička ideologija nastala u određenim istorijskim okolnostima.

Ali psihološki mehanizmi koji omogućavaju autoritarizam, slepu poslušnost, dehumanizaciju i progon neistomišljenika mnogo su stariji.

Za njih nisu neophodne uniforme, političke partije niti veliki govori.

Dovoljno je da čovek počne da veruje kako njegova grupa uvek ima pravo, da su oni drugi opasni i da za njih ne moraju važiti ista pravila.

Tada se odgovornost pojedinca polako gubi iza kolektivnog uverenja.

Optužba postaje dokaz. Glasina postaje činjenica. Kazna postaje opravdana čak i pre nego što je krivica utvrđena.

A kada se takvo razmišljanje dovoljno proširi, progon može početi da izgleda kao moralna obaveza.

Cena koju je čovečanstvo platilo

Koliko je ljudska civilizacija izgubila zbog progona neistomišljenika?

To ne možemo pouzdano izračunati.

Ne možemo znati koliko je naučnih otkrića odloženo, koliko je ideja zauvek nestalo, niti koliko je ljudi odustalo od istraživanja iz straha od kazne.

Ali istorija nam ostavlja dovoljno primera da razumemo cenu društava u kojima je poslušnost važnija od istine.

Najveći problem možda nije u tome što čovek ne ume da razmišlja.

Već u tome što je često spreman da se odrekne samostalnog razmišljanja kako bi sačuvao svoje mesto u grupi.

Možda najveća opasnost za čovečanstvo nije nedostatak inteligencije, već spremnost inteligentnog čoveka da prestane samostalno da razmišlja čim postane deo mase.

Jer istorija nas ne upozorava samo na opasnost od tirana.

Upozorava nas i na milione običnih ljudi koji su im verovali, opravdavali ih, sledili i pomagali im da ostvare svoje ciljeve.


A sada, jedno pitanje za tebe.

Možda si tokom čitanja ovog istraživanja pomislio da se sve ovo odnosi na neke druge ljude.

Na fanatike. Na ekstremiste. Na one koji slepo slede vođe, mrze neistomišljenike i opravdavaju nepravdu.

Možda si potpuno uveren da ti nikada ne bi mogao da budeš jedan od njih.

Ali koliko si siguran?

Pre nego što odgovoriš, postavi sebi samo tri pitanja:

1. Da li sam ikada osudio nekoga na osnovu onoga što sam čuo od drugih, a da nisam pokušao da proverim šta se zaista dogodilo?

2. Da li sam ikada smatrao nekoga krivim, manje vrednim ili opasnim samo zato što pripada određenoj političkoj, nacionalnoj, verskoj ili društvenoj grupi?

3. Da li sam ikada pomislio ili izgovorio da neko zaslužuje kaznu, poniženje ili nasilje, a da prethodno nisam proverio dokaze i saslušao i drugu stranu?

Ako si na makar jedno pitanje odgovorio potvrdno, razmisli o tome.

To ne znači da si fašista.

Ali znači da ni ti nisi imun na neke od mehanizama koji su kroz istoriju omogućavali progon, nepravdu i autoritarizam.

Jer fašizam ne počinje uvek uniformama, zastavama i marševima.

Ponekad počinje mnogo ranije.

Onog trenutka kada prestanemo da posmatramo čoveka kao pojedinca.

Kada pripadnost grupi postane dovoljan dokaz krivice.

Kada optužbu prihvatimo kao presudu.

Kada poverujemo da pravda više ne mora da važi za one koje smatramo neprijateljima.

Najopasniji trenutak nije kada prepoznamo te osobine kod drugih. Najopasniji je kada postanemo uvereni da ih sami ne možemo imati.

Zato se ovo istraživanje ne završava pitanjem ko je fašista, a ko nije.

Završava se pitanjem koje svako od nas mora postaviti sebi:

Da li zaista razmišljam svojom glavom — ili samo verujem da razmišljam?