Nenaučena lekcija
Od istorijskih tragedija do digitalne mase
1. NENAUČENA LEKCIJA
Dvadeseti vek ostavio je čovečanstvu upozorenje koje je bilo gotovo nemoguće ignorisati.
Ideologije koje su obećavale preporod, jedinstvo i bolju budućnost postale su, u pojedinim slučajevima, opravdanje za progon, represiju i masovno nasilje.
U nacističkoj Nemačkoj, Adolf Hitler i njegovi saradnici izgradili su politički pokret u kojem su propaganda, simboli, masovni skupovi i neprestano ponavljanje određenih poruka imali izuzetno važnu ulogu.
Milionima ljudi ponuđena je slika sveta podeljenog na one koji pripadaju zajednici i one koji predstavljaju pretnju njenom opstanku.
Politički protivnici označavani su kao neprijatelji.
Jevreji su sistematski predstavljani kao opasnost za nemačko društvo.
Propaganda je koristila karikature, uvredljive nazive, stereotipe i lažne optužbe kako bi čitave grupe ljudi pretvorila u predmet straha i mržnje.
Ovakve poruke nisu ostale ograničene na političke govore.
Postale su deo obrazovanja, novina, radija, javnih manifestacija i svakodnevnog života.
Postepeno, diskriminacija je pretvarana u zakon.
Progon u državnu politiku.
A dehumanizacija u opravdanje za masovne zločine.
Drugi svetski rat, izazvan složenim političkim, teritorijalnim, ekonomskim i ideološkim sukobima, odneo je desetine miliona života.
Holokaust je predstavljao sistematski genocid nad šest miliona evropskih Jevreja, dok su nacistički režim i njegovi saradnici progonili i ubijali milione drugih ljudi.
Psihologija mase nije sama izazvala ove katastrofe.
Ali mehanizmi propagande, kolektivne identifikacije, neprijateljskih stereotipa i poslušnosti autoritetu pomogli su u stvaranju društvenih uslova u kojima su diskriminacija i nasilje mogli biti prihvaćeni, opravdavani ili tolerisani.
I upravo tu se pojavljuje jedno od najuznemirujućih pitanja istorije.
Kako su ljudi mogli da učestvuju u takvim procesima, da ih podržavaju ili da pred njima ćute?
Neki su delovali iz uverenja.
Drugi iz straha.
Neki iz interesa.
A mnogi su bili izloženi dugogodišnjoj propagandi koja je oblikovala njihovo razumevanje sveta.
Nije postojalo jedno objašnjenje za ponašanje svih ljudi.
Ali postojali su mehanizmi koje je bilo moguće prepoznati.
Kada se rat završio, svet se suočio sa razmerama razaranja koje su prevazilazile dotadašnje iskustvo.
Nastale su nove međunarodne institucije.
Usvojeni su dokumenti o ljudskim pravima.
Razvijeni su novi načini proučavanja autoritarizma, propagande, poslušnosti i grupnog ponašanja.
Čovečanstvo je dobilo priliku da izvuče pouku.
Ali poznavanje istorije ne znači automatski i razumevanje sopstvenog ponašanja.
Jer znati šta se dogodilo nije isto što i prepoznati kako slični procesi mogu ponovo nastati.
2. OBRAZAC ISPOD POVRŠINE
Godine su prolazile.
Politički sistemi su se menjali.
Nove generacije odrastale su u svetu koji je izgledao drugačije.
Tehnologija je napredovala, informacije su postajale dostupnije, a obrazovanje rasprostranjenije.
Ali ljudska potreba za pripadanjem nije nestala.
Nije nestala ni potreba da svet oko sebe razumemo kroz jednostavne priče.
Niti sklonost da više verujemo onima koje doživljavamo kao pripadnike sopstvene grupe.
Gustav Le Bon je još krajem devetnaestog veka opisivao kako emocionalna povezanost, sugestija, ponavljanje i autoritet mogu uticati na ponašanje ljudi unutar psihološke mase.
Erik Hofer je sredinom dvadesetog veka analizirao kako nezadovoljstvo, potreba za identitetom i potraga za smislom mogu privući ljude masovnim pokretima.
Savremena socijalna psihologija kasnije je proširila naše razumevanje ovih procesa.
Istraživanja društvenog identiteta pokazala su koliko pripadnost grupi može uticati na način na koji procenjujemo sebe i druge.
Istraživanja konformizma pokazala su kako društveni pritisak može uticati na javno izražavanje mišljenja.
A istraživanja kognitivnih pristrasnosti objasnila su zašto ljudi ponekad selektivno prihvataju informacije koje potvrđuju njihova postojeća uverenja.
Ovi mehanizmi nisu ograničeni na jednu naciju.
Niti na jednu ideologiju.
Nisu osobina samo jedne političke strane.
Oni su deo šireg spektra ljudskog društvenog ponašanja.
I upravo zato mogu se pojavljivati u različitim istorijskim okolnostima.
Nekada kao snaga solidarnosti i zajedničkog delovanja.
A nekada kao osnova za isključivanje, neprijateljstvo i fanatizam.
Ne ponavlja se ideologija. Ponavlja se mehanizam.
3. RAZLIČITA LICA, ISTI MEHANIZAM
Svaka generacija ima sopstvene sukobe.
Sopstvene strahove.
Sopstvene političke i društvene podele.
Ali način na koji se ljudi okupljaju oko zajedničkog identiteta često pokazuje prepoznatljive obrasce.
Pokret može nastati oko stvarnog društvenog problema.
Nepravde.
Ekonomske nesigurnosti.
Korupcije.
Gubitka poverenja u institucije.
I takvo okupljanje može biti potpuno opravdano i korisno.
Međutim, problem nastaje kada se složena društvena pitanja pretvore u jednostavnu priču u kojoj postoji samo jedna ispravna grupa i jedan neprijatelj odgovoran za sve.
Kada se ljudi više ne procenjuju prema svojim postupcima, već prema tome kojoj grupi pripadaju.
Kada se argumenti zamenjuju etiketama.
Kada se kritika sopstvenog pokreta doživljava kao izdaja.
I kada se neprijateljstvo prema neistomišljenicima počne predstavljati kao dokaz moralne ispravnosti.
U takvom okruženju, čak i ljudi koji sebe smatraju tolerantnim i pravednim mogu početi da opravdavaju postupke koje bi inače osuđivali.
Jer postupak koji je neprihvatljiv kada ga čini protivnička grupa može izgledati opravdano kada ga čini sopstvena.
I tu se pojavljuje jedna od najopasnijih osobina političke i grupne pristrasnosti.
Ne primenjujemo uvek iste moralne kriterijume na sebe i na druge.
Ponekad je dovoljno da se promeni identitet osobe koja nešto čini, pa da se promeni i naša procena njenog postupka.
4. SUPTILAN NASTAVAK
Nisu svi oblici grupnog uticaja dramatični.
Ne moraju se pojaviti na ulicama.
Ne zahtevaju uniforme, zastave ili masovne političke skupove.
Ponekad počinju u običnim razgovorima.
Jedna grupa ljudi sve češće koristi iste izraze.
Iste pogrdne nazive za protivnike.
Ista pojednostavljena objašnjenja događaja.
U početku, takav jezik može izgledati kao šala.
Kao politička dosetka.
Kao bezazlen način izražavanja nezadovoljstva.
Ali ponavljanje može promeniti način na koji se određeni izrazi doživljavaju.
Ono što je nekada zvučalo uvredljivo može postati uobičajeno.
Ono što je nekada zahtevalo dokaz može postati pretpostavka.
A ono što je nekada bilo predmet rasprave može postati pitanje grupne lojalnosti.
U takvim okolnostima, ljudi mogu postepeno prestati da primećuju koliko su se njihovi stavovi promenili.
Ne zato što se promena dogodila odjednom.
Već zato što je nastajala kroz niz malih pomeranja.
Jednu poruku.
Jednu etiketu.
Jednu šalu.
Jedno opravdanje.
Pa još jedno.
Dok ono što je nekada bilo neprihvatljivo ne postane normalno.
KAKO INTERNET SVE TO POJAČAVA
5. MASA BEZ ULICE
Tokom najvećeg dela ljudske istorije, masovno okupljanje zahtevalo je fizičku blizinu.
Ljudi su morali da se nađu na istom mestu.
Da slušaju iste govore.
Da posmatraju iste simbole.
Da neposredno doživljavaju emocije drugih.
Danas to više nije neophodno.
Čovek može sedeti sam u svojoj sobi, a ipak učestvovati u intenzivnom kolektivnom iskustvu.
Može pratiti hiljade ljudi koji dele ista uverenja.
Učestvovati u zajedničkom izražavanju besa.
Podržavati kampanje.
Napadati protivnike.
I osećati snažnu pripadnost grupi čije članove nikada nije lično upoznao.
Internet je omogućio da se neki od procesa koje su Le Bon i Hofer proučavali odvijaju bez tradicionalnog fizičkog okupljanja.
Ali digitalna masa nije potpuno ista kao fizička.
Njeni članovi mogu biti geografski udaljeni.
Mogu učestvovati u različito vreme.
Mogu imati više međusobno preklapajućih identiteta.
A njihovo iskustvo može oblikovati način na koji digitalne platforme prikazuju informacije.
To je važna promena.
Jer savremena masa ne mora biti okupljena na jednom trgu.
Može biti povezana zajedničkom pričom.
Zajedničkim simbolima.
Zajedničkim neprijateljem.
I neprestanim tokom informacija koje potvrđuju njena uverenja.
Masi više nije potrebna ulica.
6. TRENUTNA EMOCIONALNA ZARAZA
Nekada je bilo potrebno vreme da određena poruka stigne do velikog broja ljudi.
Novine su morale biti odštampane.
Govori održani.
Radio-programi emitovani.
Danas jedna poruka može za nekoliko minuta stići do ogromne publike.
Kratak video.
Fotografija.
Naslov.
Nekoliko rečenica izvučenih iz dužeg razgovora.
Sve to može izazvati snažnu emocionalnu reakciju.
Posebno kada sadržaj izaziva bes, strah, ogorčenje ili osećaj moralne nepravde.
Ljudi tada mogu reagovati pre nego što provere okolnosti.
Podeliti sadržaj pre nego što saznaju njegov izvor.
I osuditi nekoga pre nego što razumeju šta se zaista dogodilo.
Nije svaka snažna emocionalna reakcija pogrešna.
Postoje događaji koji opravdano izazivaju ogorčenje.
Ali brzina digitalne komunikacije može stvoriti situaciju u kojoj reakcija prethodi razumevanju.
A kada veliki broj ljudi istovremeno reaguje na istu poruku, njihova međusobna vidljivost može dodatno pojačati osećaj hitnosti.
Tada više ne reagujemo samo na događaj.
Reagujemo i na reakcije drugih ljudi.
7. ILUZIJA VEĆINE
U fizičkoj masi možemo videti ljude oko sebe.
Možemo približno proceniti koliko ih je prisutno.
Na internetu je situacija drugačija.
Vidljivost određene poruke ne mora odgovarati njenoj stvarnoj zastupljenosti u društvu.
Zamislimo da se ista tvrdnja pojavljuje na desetine puta tokom jednog dana.
U objavama.
Komentarima.
Video-snimcima.
Deljenjima.
Iako poruke mogu poticati od relativno malog broja veoma aktivnih korisnika, njihovo ponavljanje može stvoriti utisak da predstavljaju mišljenje većine.
Čovek tada može početi da zaključuje:
„Svi govore o ovome.“
„Svi znaju da je to istina.“
„Očigledno je da većina ljudi misli isto.“
Ali vidljivost nije isto što i brojnost.
A brojnost nije isto što i istina.
Utisak većine može nastati kroz intenzivnu aktivnost manjeg broja korisnika, koordinisano širenje poruka ili način na koji platforma preporučuje sadržaj.
Ponekad takav utisak može biti i namerno proizveden.
Lažni profili, automatizovani nalozi i organizovane kampanje mogu stvoriti privid šire podrške nego što zaista postoji.
Ova pojava posebno je značajna zato što ljudi često koriste ponašanje drugih kao orijentir pri formiranju sopstvenog mišljenja.
Ako nam izgleda da svi nešto prihvataju, možemo biti manje spremni da to javno dovedemo u pitanje.
Tako privid većine može početi da utiče na stvarno ponašanje ljudi.
8. NOVI GLASNICI
U prošlosti su masovni pokreti često bili snažno povezani sa prepoznatljivim vođama.
Njihovi govori, javni nastupi i politički autoritet predstavljali su središte propagandne komunikacije.
Danas poruke ne moraju dolaziti samo od jednog lidera.
Mogu se širiti kroz mrežu ljudi koji međusobno dele i ponavljaju slične tvrdnje.
Prijatelji.
Poznanici.
Komentatori.
Influenceri.
Popularni autori video-sadržaja.
Ljudi koje svakodnevno pratimo i kojima smo vremenom počeli da verujemo.
Kada određenu poruku čujemo od poznate osobe, možemo je doživeti drugačije nego kada dolazi od nepoznatog političkog izvora.
Poverenje prema osobi može se preneti i na sadržaj koji ona deli.
A upravo tu nastaje važna razlika između izvora informacije i njene istinitosti.
To što verujemo osobi koja nešto govori ne znači da je ono što govori tačno.
Ipak, u digitalnom okruženju granica između ličnog poverenja i provere činjenica može postati nejasna.
Poruka više ne deluje kao propaganda.
Deluje kao preporuka prijatelja.
Kao mišljenje osobe koju poštujemo.
Kao nešto što „naši ljudi“ već znaju.
I tako se uticaj može širiti kroz međusobno povezane društvene odnose, bez potrebe za jednim centralnim glasnikom.
9. ALGORITMI I EMOCIONALNO POJAČAVANJE
Savremene digitalne platforme ne prikazuju svima iste informacije.
Njihovi sistemi preporučivanja biraju i raspoređuju sadržaj na osnovu različitih signala.
Među njima mogu biti prethodna interesovanja korisnika, njegovo ponašanje, popularnost sadržaja i procena verovatnoće da će određena objava privući pažnju.
To znači da dva čoveka mogu koristiti istu platformu, a dobijati veoma različitu sliku sveta.
Jedan može svakodnevno gledati sadržaje koji potvrđuju određeni politički stav.
Drugi sadržaje koji zastupaju potpuno suprotan pogled.
Obojica mogu steći utisak da je njihovo informativno okruženje reprezentativno za čitavo društvo.
Poseban problem nastaje kada sadržaj koji izaziva snažne emocije dobija veliku pažnju i intenzivno se deli.
Bes može podstaći komentarisanje.
Strah može podstaći deljenje upozorenja.
Ogorčenje može izazvati dugotrajne rasprave.
Ali veliki broj reakcija ne govori nam da li je informacija tačna.
On govori da je sadržaj izazvao reakciju.
Kada sistemi preporučivanja daju veliku težinu takvim signalima, određene vrste emocionalno angažujućeg sadržaja mogu dobiti dodatnu vidljivost.
To ne znači da svaki algoritam podstiče ekstremizam ili da svaki korisnik postaje radikalniji.
Efekti zavise od platforme, načina njenog rada, sadržaja i ponašanja korisnika.
Ali postoji važna mogućnost koju ne smemo zanemariti.
Sistem koji pokušava da zadrži našu pažnju ne mora istovremeno da nam pruži najtačniju ili najuravnoteženiju sliku stvarnosti.
10. DIGITALNI NEPRIJATELJ
Jedna od najopasnijih posledica grupne polarizacije jeste način na koji se stvaraju i održavaju slike neprijatelja.
U digitalnom prostoru to se može događati izuzetno brzo.
Dovoljna je jedna fotografija.
Jedan pogrešno protumačen snimak.
Jedna izjava izdvojena iz konteksta.
Ili stvaran postupak jednog pojedinca.
Taj događaj zatim može biti predstavljen kao dokaz o karakteru čitave grupe.
„Eto kakvi su oni.“
„Svi su isti.“
„To je njihova prava priroda.“
Ovakvo zaključivanje zanemaruje jednu osnovnu činjenicu.
Postupak jednog čoveka ne predstavlja automatski osobinu svih ljudi koji sa njim dele političko uverenje, nacionalnost, profesiju ili pripadnost bilo kojoj drugoj grupi.
Ali kada već postoji snažno negativno uverenje o određenoj zajednici, pojedinačni događaji mogu se koristiti kao potvrda tog uverenja.
Istovremeno, slični postupci pripadnika sopstvene grupe mogu se objašnjavati kao izuzeci.
Kao nesporazumi.
Kao reakcije na provokaciju.
Ili kao nešto što ne predstavlja grupu u celini.
Tako nastaju dvostruki kriterijumi.
Protivnička grupa procenjuje se prema svojim najgorim predstavnicima.
Sopstvena prema svojim najboljim namerama.
A svaki novi sukob dodatno učvršćuje postojeću podelu.
Posebno opasnu ulogu mogu imati pogrdni nazivi i političke etikete.
Njihova svrha nije uvek da objasne nečiji stav.
Često služe da ga unapred diskredituju.
Da izazovu podsmeh.
Da osobu učine manje vrednom poštovanja.
I da drugima signaliziraju kome pripadaju, a kome se protive.
Kada takav jezik postane svakodnevan, granica između kritike ideje i ponižavanja čoveka može početi da nestaje.
A kada se čitava grupa predstavi kao moralno manje vredna, lakše je opravdavati nepravedno postupanje prema njenim pripadnicima.
11. MASA KOJA SE NIKADA NE RAZILAZI
Fizički skup ima početak i kraj.
Ljudi se okupe.
Slušaju govore.
Izražavaju emocije.
A zatim se razilaze.
Digitalna komunikacija nema isti prirodni ritam.
Poruke ostaju dostupne.
Diskusije se nastavljaju.
Novi događaji vraćaju stare sukobe.
Čovek može ponovo ući u isto emocionalno okruženje čim otvori telefon.
Tokom jutra.
Na poslu.
Uveče.
Pred spavanje.
Za neke korisnike, takva stalna izloženost može doprineti osećaju da se društvo nalazi u neprekidnom sukobu.
Da je opasnost stalno prisutna.
Da neprijatelj nikada ne miruje.
I da svaki novi događaj zahteva hitnu reakciju.
U takvom okruženju, vreme potrebno za smireno razmišljanje može biti potisnuto neprekidnim nizom novih podsticaja.
Ali za razliku od fizičke mase, digitalno okruženje nije potpuno izvan naše kontrole.
Možemo birati izvore.
Ograničiti vreme provedeno na platformama.
Prekinuti beskrajno praćenje konflikata.
I potražiti informacije koje ne dolaze isključivo iz kruga ljudi sa kojima se već slažemo.
To ne uklanja sve oblike uticaja.
Ali može stvoriti prostor za samostalno rasuđivanje.
12. NEDOVRŠENA LEKCIJA
Možda je najveća zabluda savremenog čoveka uverenje da je zbog dostupnosti informacija automatski postao otporniji na manipulaciju.
Nikada ranije nismo imali toliko mogućnosti da proveravamo tvrdnje, upoređujemo izvore i pristupamo različitim pogledima na svet.
Ali nikada ranije nismo bili izloženi ni tolikoj količini informacija koje se međusobno takmiče za našu pažnju.
Znanje je dostupnije.
Ali pažnja je ograničena.
A dostupnost činjenica ne znači da ćemo ih uvek potražiti.
Posebno kada činjenice dovode u pitanje ono u šta već verujemo.
Gustav Le Bon je proučavao kako se ponašanje pojedinca može menjati pod uticajem psihološke mase.
Erik Hofer je istraživao zašto ljudi traže pripadnost masovnim pokretima i kako se ta pripadnost može pretvoriti u fanatičnu odanost.
Savremena istraživanja proširila su naše razumevanje grupnog identiteta, društvenog uticaja, kognitivnih pristrasnosti i digitalne komunikacije.
Ali nijedno od tih saznanja ne može nas automatski zaštititi od sopstvenih slabosti.
Jer najteže je prepoznati manipulaciju onda kada ona potvrđuje ono u šta već želimo da verujemo.
Najlakše je uočiti propagandu protivničke grupe.
Mnogo teže onu koja dolazi iz naše.
Najlakše je prepoznati tuđu netoleranciju.
Mnogo teže sopstvenu.
I najlakše je verovati da su ljudi koji se ne slažu sa nama pod uticajem mase.
Dok sebe doživljavamo kao potpuno nezavisne posmatrače.
Ali psihologija mase nije priča samo o drugima.
Ona je priča o svima nama.
O našoj potrebi za pripadanjem.
O strahu od odbacivanja.
O želji da budemo u pravu.
I o spremnosti da ponekad prihvatimo jednostavno objašnjenje, čak i kada je stvarnost mnogo složenija.
Zato se najvažnija lekcija ne nalazi samo u prepoznavanju propagande.
Nalazi se u spremnosti da preispitamo sopstvena uverenja.
Da isti moralni kriterijum primenimo na svoje istomišljenike i na svoje protivnike.
Da razlikujemo pojedinca od grupe.
I da odbijemo da prihvatimo mržnju kao dokaz odanosti.
Jer sloboda mišljenja ne znači samo mogućnost da javno izgovorimo ono u šta verujemo.
Ona podrazumeva i sposobnost da promenimo mišljenje kada se suočimo sa boljim dokazima.
ZAVRŠNA REČ
Nekada je masa morala da se okupi na ulici.
Danas može postojati u hiljadama međusobno povezanih razgovora.
Nekada su politički simboli bili istaknuti na trgovima i zgradama.
Danas se mogu pojaviti na milionima ekrana.
Nekada je propaganda morala da pronađe put do svojih slušalaca.
Danas poruke mogu putovati brže nego što stižemo da ih proverimo.
Ali jedna stvar ostaje važna.
Iza svake poruke nalazi se čovek koji odlučuje hoće li je prihvatiti.
Iza svakog slogana nalazi se mogućnost da se postavi pitanje.
Iza svake podele na „nas“ i „njih“ nalazi se prilika da se drugi čovek posmatra kao pojedinac, a ne kao predstavnik unapred osuđene grupe.
Istorija nam ne može garantovati da ćemo izbeći stare greške.
Ali nam može pomoći da ih prepoznamo.
Ako smo spremni da učimo.
Ne ponavlja se nužno istorija.
Ponavljaju se obrasci ljudskog ponašanja.
A možda je prvi korak ka njihovom razumevanju upravo spremnost da priznamo:
Niko od nas nije potpuno imun na uticaj mase.
U sledećem delu istražićemo zašto ljudi različitih uverenja mogu posmatrati isti događaj, iste dokaze i iste postupke — a ipak dolaziti do potpuno suprotnih zaključaka.
I kako naš um ponekad ne traži istinu, već potvrdu onoga u šta već verujemo.
MATERIJAL KORIŠĆEN
1. Gustave Le Bon — The Crowd: A Study of the Popular Mind (1895)
Masa: studija o psihologiji mase
Klasično delo o psihološkoj masi, sugestiji, emocionalnom uticaju, ulozi vođa i kolektivnom ponašanju.
https://archive.org/details/the-crowd-a-study-of-the-popular-mind-by-gustave-le-bon/page/n1/mode/2up
2. Eric Hoffer — The True Believer: Thoughts on the Nature of Mass Movements (1951)
Pravi vernik: Misli o prirodi masovnih pokreta
Analiza nezadovoljstva, grupne pripadnosti, fanatične odanosti, kolektivnog identiteta i zajedničkih neprijatelja.
3. Henri Tajfel i John C. Turner — An Integrative Theory of Intergroup Conflict (1979)
Značajan rad iz oblasti teorije socijalnog identiteta, koji objašnjava ulogu grupne pripadnosti u odnosima između društvenih grupa.
4. Solomon E. Asch — Opinions and Social Pressure (1955)
Scientific American, 193(5), 31–35.
Klasičan rad o konformizmu i uticaju društvenog pritiska na pojedinca.
5. Leon Festinger — A Theory of Cognitive Dissonance (1957)
Teorija kognitivne disonance
Objašnjava psihološku neprijatnost koja može nastati kada se postojeća uverenja suoče sa protivrečnim informacijama.
6. Robert B. Cialdini — Influence: The Psychology of Persuasion (1984)
Delo o principima društvenog uticaja, uključujući društvenu potvrdu i autoritet.
7. William J. Brady i saradnici — Emotion Shapes the Diffusion of Moralized Content in Social Networks (2017)
Proceedings of the National Academy of Sciences, 114(28), 7313–7318.
Istraživanje povezanosti moralno-emocionalnog jezika i širenja sadržaja na društvenim mrežama.
https://doi.org/10.1073/pnas.1618923114
8. Soroush Vosoughi, Deb Roy i Sinan Aral — The Spread of True and False News Online (2018)
Science, 359(6380), 1146–1151.
Istraživanje obrazaca širenja istinitih i neistinitih vesti na platformi Twitter.
https://doi.org/10.1126/science.aap9559
9. Christopher A. Bail i saradnici — Exposure to Opposing Views on Social Media Can Increase Political Polarization (2018)
Proceedings of the National Academy of Sciences, 115(37), 9216–9221.
Eksperimentalno istraživanje političke polarizacije i izloženosti suprotnim stavovima na društvenim mrežama.
https://doi.org/10.1073/pnas.1804840115
10. United States Holocaust Memorial Museum — Holocaust Encyclopedia
Istorijski materijal o nacističkoj propagandi, antisemitizmu, progonima i Holokaustu.
https://encyclopedia.ushmm.org/
11. United Nations — Universal Declaration of Human Rights (1948)
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima
https://www.un.org/en/about-us/universal-declaration-of-human-rights
Napomena:
Ovaj dokumentarni tekst predstavlja edukativnu sintezu istorijskih događaja, klasičnih dela o psihologiji mase i savremenih istraživanja društvenog ponašanja.
Poređenja između istorijskih masovnih pokreta i savremenih digitalnih zajednica odnose se na pojedine psihološke mehanizme i ne podrazumevaju da su svi pokreti, ideologije ili oblici kolektivnog delovanja međusobno jednaki.
Tekst nije doslovan prevod navedenih izvora.