Čovek sa druge strane
Postojalo je vreme kada je pojedinac susretao ljude koji se sa njim nisu slagali.
Raspravljao se sa njima.
Razmenjivao argumente.
Možda se ljutio.
Možda je njihove stavove smatrao besmislenim, pogrešnim ili čak opasnim.
Ali neslaganje nije nužno uništavalo njegovu sposobnost da prepozna čoveka iza drugačijeg mišljenja.
I dalje je mogao da zamisli da njegov protivnik voli svoju porodicu.
Da brine o budućnosti.
Da doživljava razočaranja.
Da se plaši patnje.
I da veruje, možda jednako iskreno, da čini ono što je ispravno.
A onda je nešto počelo da se menja.
Pojedinac se sve dublje uključivao u pokret.
Njegova uverenja postajala su deo njegovog identiteta.
Njegove pobede postajale su lične.
Njegovi porazi postajali su bolni.
Njegova objašnjenja sveta postajala su sve poznatija i prihvatljivija.
I postepeno, ljudi izvan pokreta počeli su da izgledaju drugačije.
Ne više samo kao ljudi sa suprotnim mišljenjem.
Već kao ljudi odgovorni za sve što nije u redu.
Ljudi čijim se namerama ne može verovati.
Ljudi čije samo prisustvo naizgled ugrožava sve ono što pokret smatra vrednim.
Pojedinac se više nije pitao samo:
Zašto se oni ne slažu sa nama?
Počeo je da se pita:
Zašto su oni protiv nas?
A na kraju, možda:
Šta treba učiniti sa njima?
Uteha koju pruža pronalaženje krivca
Ljudska patnja često ima složene uzroke.
Ekonomske teškoće mogu nastati usled međusobnog delovanja brojnih činilaca.
Politička nestabilnost može biti posledica decenija odluka, rada institucija, sukoba i različitih okolnosti.
Društveni problemi retko imaju samo jedno objašnjenje.
Lično razočaranje može biti još teže razumeti.
Zašto nisam uspeo?
Zašto sam odbačen?
Zašto moj život nije postao ono čemu sam se nadao?
Zašto drugi naizgled imaju prilike koje ja nemam?
Složena objašnjenja mogu biti nezadovoljavajuća.
Zahtevaju strpljenje.
Možda ne nude neposredno rešenje.
I mogu primorati pojedinca da se suoči sa neizvesnošću.
Ali jednostavno objašnjenje može doneti emocionalno olakšanje.
Neko je odgovoran.
Određena grupa.
Politički protivnik.
Manjina.
Institucija.
Neko ko dolazi spolja.
Navodni izdajnik.
Takvo objašnjenje daje patnji prepoznatljiv izvor.
Pretvara zbunjenost u optužbu.
A optužba može pretvoriti bespomoćnost u bes.
Pojedinac možda više ne oseća da je nemoćan pred složenim svetom.
Sada ima nekoga kome može da se suprotstavi.
Nekoga koga može da osudi.
Nekoga čiji poraz obećava da će stvari postati bolje.
To je jedan od razloga zbog kojih pronalaženje žrtvenog jarca može postati psihološki privlačno.
Ono pruža metu za nezadovoljstvo.
Ali pronaći metu nije isto što i utvrditi uzrok.
A okrivljavanje neke grupe ne dokazuje da su njeni pripadnici odgovorni za patnju koja im se pripisuje.
Kada nezadovoljstvo pronađe metu
Godine 1939. Džon Dolard (John Dollard) i njegove kolege objavili su knjigu Frustration and Aggression (Frustracija i agresija), uticajan pokušaj da se objasni odnos između osujećenih ciljeva i agresivnog ponašanja.
Njihova prvobitna teorija pretpostavljala je snažnu povezanost između frustracije i agresije.
Kasnija istraživanja značajno su izmenila to objašnjenje.
Frustracija ne izaziva neizbežno agresiju.
Niti agresija uvek nastaje iz frustracije.
Ljudi na razočaranje reaguju na mnogo načina.
Mogu se povući.
Potražiti pomoć.
Preispitati svoje ciljeve.
Uložiti veći napor.
Postati potišteni.
Ili usmeriti bes prema onome koga smatraju odgovornim za prepreke sa kojima se suočavaju.
Ipak, frustracija pod određenim okolnostima može doprineti agresiji.
A kada je stvarne uzroke patnje teško otkloniti, bes se može usmeriti prema dostupnijoj meti.
Čovek koji je izgubio posao možda ne može da utiče na ekonomske procese koji određuju zaposlenost.
Zajednica koja se suočava sa teškoćama možda ne uspeva da utvrdi koje su institucije ili odluke odgovorne.
Ali nekoga ko je vidljiv i doživljava se kao stranac mnogo je lakše okriviti.
Naročito ako ga grupa kojoj pojedinac pripada neprestano predstavlja kao uzrok svojih problema.
Meta možda ima vrlo malo veze sa prvobitnom patnjom.
Možda nema nikakve.
A ipak, optužba može pružiti emocionalno zadovoljstvo.
Ona besu daje pravac.
A kada bes dobije pravac, grupa može početi da stvara objašnjenja zbog kojih će meta izgledati kao neko ko takav bes zaslužuje.
Neprijatelj koji drži grupu na okupu
Pokret može ujediniti ljude oko zajedničkih nada.
Bolje budućnosti.
Zajedničkog identiteta.
Zahteva za pravdom.
Želje za promenama.
Ali neki pokreti se ujedinjuju i kroz zajedničko protivljenje.
Njihovi članovi mogu se razlikovati u mnogim pitanjima.
Mogu imati različito poreklo, karaktere i lične ambicije.
A ipak, slažu se oko jednog suštinskog pitanja.
Ko je odgovoran za našu patnju?
Odgovor postaje izvor jedinstva.
Članovi ponavljaju iste optužbe.
Prisećaju se istih nepravdi.
Nove događaje tumače kroz iste sumnje.
I počinju da svoju zajedničku borbu doživljavaju kao sukob dobra i zla.
Neprijatelj stvara granicu.
Sa jedne strane stoje oni koji pripadaju grupi.
Sa druge oni koji ugrožavaju njen cilj.
To može stvoriti snažan osećaj solidarnosti.
Ali donosi i opasnost.
Ako pokret sve više određuje svoj identitet kroz protivljenje, kompromis može početi da izgleda kao slabost.
Razumevanje protivnika može delovati kao nelojalnost.
A priznanje da protivnička grupa ima bilo kakvu dobru osobinu može izgledati kao izdaja.
Neprijatelj postaje više od nekoga koga treba pobediti.
Postaje deo priče kojom pokret objašnjava sopstveno postojanje.
Kada pretnja postane deo identiteta
Nije svaki osećaj ugroženosti izmišljen.
Ljudi i zajednice mogu se suočiti sa stvarnim opasnostima.
Nasiljem.
Diskriminacijom.
Političkim progonom.
Ekonomskim iskorišćavanjem.
Pretnjama njihovoj bezbednosti ili pravima.
Prepoznavanje takvih opasnosti nije samo po sebi predrasuda.
Ali osećaj ugroženosti može biti i preuveličan, uopšten ili odvojen od dokaza.
Socijalni psiholozi istraživali su kako doživljene pretnje mogu doprineti neprijateljstvu između grupa.
Ponekad se pretnja odnosi na materijalne interese.
Radna mesta.
Zemljište.
Političku moć.
Resurse.
Bezbednost.
U drugim slučajevima odnosi se na vrednosti i identitet.
Tradiciju.
Uverenja.
Kulturne običaje.
Način života.
Protivnička grupa može početi da se smatra opasnom ne zato što je svaki njen pripadnik učinio nešto štetno, već zato što se samo njeno postojanje tumači kao izazov identitetu sopstvene grupe.
Pojedinac počinje da razmišlja:
Ako oni uspeju, mi gubimo.
Ako oni dobiju priznanje, naša vrednost se umanjuje.
Ako im se dozvoli da govore, naše vrednosti su ugrožene.
U takvim okolnostima, obično neslaganje može početi da liči na borbu za opstanak.
A kada ljudi poveruju da je opstanak njihove grupe ugrožen, postupci koje bi inače odbacili mogu početi da im deluju opravdano.
Ali doživljena pretnja nije dokaz da stvarna pretnja postoji.
A čak ni stvarna pretnja ne opravdava kolektivno kažnjavanje nedužnih ljudi.
Te razlike su suštinske.
Nestajanje pojedinca iza grupne pripadnosti
Zamislimo osobu koja pripada političkom pokretu koji naš pojedinac izrazito ne voli.
Neočekivano je upoznaje.
Možda na poslu.
Možda u prodavnici.
Možda preko zajedničkog prijatelja.
Nepoznata osoba je ljubazna.
Spremna da pomogne.
Sasvim obična.
Govori o svojoj deci.
O svojim teškoćama.
O svojim nadama.
Na trenutak, pojedinac susreće drugo ljudsko biće, a ne političku kategoriju.
Ali onda saznaje kojoj grupi ta osoba pripada.
I njegovo tumačenje se menja.
Nepoznata osoba više nije samo čovek.
Ona je jedna od njih.
Njena ljubaznost postaje sumnjiva.
Njene reči dobijaju drugačije značenje.
Njene namere se dovode u pitanje.
Njena ličnost počinje da nestaje iza oznake grupne pripadnosti.
To je jedna od posledica snažnog grupnog stereotipiziranja.
Pojedinac može prepoznavati razlike među pripadnicima sopstvenog pokreta.
Neki su ljubazni.
Neki su teški za saradnju.
Neki su pošteni.
Neki su nepouzdani.
Ali pripadnici protivničke grupe mogu mu delovati sve sličnije jedni drugima.
Njihove razlike izgledaju nevažno.
Zajednička pripadnost postaje najvažnija činjenica o njima.
A kada se ljudi posmatraju prvenstveno kao predstavnici određene kategorije, postaje lakše smatrati ih odgovornim za postupke koje nikada nisu učinili.
Pojedinac se više ne procenjuje prema sopstvenom ponašanju.
Procenjuje se prema onome što masa veruje o njegovoj grupi.
Granica moralne odgovornosti prema drugima
Postoji još jedna promena koja može biti čak i ozbiljnija.
Ljudi uglavnom prepoznaju određene moralne obaveze prema drugima.
Ne bi trebalo da nanosimo štetu nedužnima.
Ne bi trebalo da kažnjavamo nekoga bez dokaza.
Ne bi trebalo namerno da ponižavamo ranjive ljude.
Trebalo bi da prepoznamo tuđu patnju čak i kada se ne slažemo sa osobom koja pati.
Ali te obaveze ne primenjuju se uvek jednako.
Psiholog Suzan Opotov (Susan Opotow) istraživala je moralno isključivanje (moral exclusion) — proces kroz koji pojedinci ili grupe mogu biti izbačeni iz kruga onih na koje se uobičajeno primenjuju načela pravičnosti i moralne brige.
To ne znači nužno da se ljudi izvan grupe doslovno smatraju neljudskim bićima.
Znači da prema njima možda više ne postoji ista moralna obzirnost.
Zamislimo nekoga ko je javno ponižen.
Ako žrtva pripada pokretu našeg pojedinca, takvo postupanje se osuđuje.
Okrutno je.
Nepravedno.
Neprihvatljivo.
Ali ako žrtva pripada protivničkom pokretu, reakcija se menja.
Možda je to zaslužila.
Možda će tako naučiti lekciju.
Možda je trebalo da izabere drugu stranu.
Postupak se nije promenio.
Promenila se pripadnost žrtve.
A ta pripadnost promenila je moralni sud posmatrača.
Najzabrinjavajuća promena nastaje kada ljudi počnu da veruju da osnovna načela pravičnosti važe samo za pripadnike njihove grupe.
Tada granica između „nas“ i „njih“ postaje granica između onih koji zaslužuju zaštitu i onih koji je ne zaslužuju.
Da li se neprijatelji doživljavaju kao manje vredna ljudska bića?
Istraživanja dehumanizacije proučavaju načine na koje ljudi drugima mogu poricati ili umanjivati ljudske osobine.
Psiholog Nik Haslam (Nick Haslam) razlikovao je više oblika dehumanizacije, uključujući poricanje osobina povezanih sa sposobnostima koje smatramo posebno ljudskim, kao i poricanje osobina povezanih sa samom ljudskom prirodom.
Istorija pruža primere u kojima su progonjene grupe opisivane ponižavajućim poređenjima.
Kao životinje.
Kao štetočine.
Kao bolest.
Kao nešto što zagađuje društvo.
Takav jezik može doprineti stvaranju okruženja u kojem je zlostavljanje lakše opravdati.
Ali moramo biti oprezni.
Ne koriste sve neprijateljski nastrojene grupe otvoreno dehumanizujući jezik.
Niti svaki čin okrutnosti zavisi od toga da li počinioci doslovno veruju da su njihove žrtve manje vredna ljudska bića.
Ponekad je upravo suprotno.
Žrtva se prepoznaje kao potpuno ljudsko biće.
Kao neko ko je sposoban da donosi odluke.
Kao neko ko može da pati.
Kao neko ko razume poniženje.
A upravo to saznanje postaje deo kazne.
Počinilac može verovati da žrtva zaslužuje patnju baš zato što je smatra moralno odgovornom za pripadnost pogrešnoj strani.
Ova razlika je izuzetno važna.
Okrutnost može nastati iz poricanja ljudskosti drugome.
Ali može nastati i kada neko priznaje tuđu ljudskost, a ipak mu uskraćuje saosećanje.
Kada neprijatelj zaslužuje sve što mu se dogodi
Zamislimo javnu optužbu.
Za neku osobu se tvrdi da je izdala pokret.
Možda je kritikovala njegove vođe.
Možda je dovela u pitanje neku optužbu.
Možda se družila sa pripadnicima protivničke grupe.
A možda je jednostavno odbila da učestvuje.
Optužba se širi.
Drugi je ponavljaju.
Neki dodaju pojedinosti.
Postupci optužene osobe tumače se u atmosferi sve veće sumnje.
Ubrzo, pitanje više nije da li je optužba istinita.
Već da li optuženi zaslužuje kaznu.
A onda može nastupiti još jedna promena.
Patnja optužene osobe nekim posmatračima počinje da donosi emocionalno zadovoljstvo.
Ismevaju je.
Prete joj.
Isključuju je.
Možda je čak fizički napadaju.
Pripadnici mase mogu takve postupke tumačiti kao pravdu.
Mogu osećati da je žrtva konačno dobila ono što zaslužuje.
Ali kažnjavanje bez pouzdanih dokaza, srazmernosti i pravičnog postupka ne postaje pravda samo zato što ga veliki broj ljudi odobrava.
Niti optužba postaje istinita zato što je masa ponavlja.
Opasnost je naročito velika kada se krivica vezuje za identitet, a ne za postupke.
Čovek može postati meta ne zbog onoga što je lično učinio, već zato što je masa odlučila kakvi ljudi poput njega moraju biti.
Čovek koji dovodi optužbu u pitanje
A sada zamislimo da neko iz mase progovori.
Pita da li je optužba proverena.
Predlaže da optuženi dobije priliku da odgovori.
Podseća ostale da neslaganje nije zločin.
I da kažnjavanje ne sme biti zasnovano na glasinama.
U uobičajenim okolnostima, takvi zahtevi mogli bi se smatrati razumnim.
Ali u izrazito podeljenoj grupi reakcija može biti drugačija.
Zašto ih braniš?
Da nisi i ti jedan od njih?
Na čijoj si strani?
Osoba koja traži pravičnost odjednom može postati sumnjiva.
To je važna promena.
Grupa više ne osuđuje samo ljude izvan svojih redova.
Počinje da nadzire i moralne granice sopstvenog članstva.
Da bi ostali prihvaćeni, pojedinci mogu osećati pritisak da pokazuju neprijateljstvo prema protivnicima.
Saosećanje se može tumačiti kao slabost.
Umerenost kao nelojalnost.
A pravičnost kao izdaja.
U tom trenutku, neprijateljstvo prema drugima može postati ispit pripadnosti.
Pokret više ne traži samo od članova da podržavaju njegov cilj.
Može početi da zahteva da lojalnost dokazuju načinom na koji postupaju prema onima izvan grupe.
Opasno zadovoljstvo pravedničkog besa
Bes nije sam po sebi štetan.
Može biti razumna reakcija na nepravdu.
Može podstaći ljude da brane žrtve.
Da se suprotstave zloupotrebi moći.
Da zahtevaju odgovornost.
I da pruže otpor ugnjetavanju.
Ali bes može postati opasan kada se spoji sa sigurnošću da njegova meta zaslužuje patnju.
Razmotrimo razliku između dve reakcije.
Ova osoba je učinila ozbiljno nedelo. Moramo utvrditi činjenice i zahtevati odgovornost.
I:
Ova osoba je jedan od naših neprijatelja. Šta god da joj se dogodi, zaslužila je.
Prva ostavlja prostor za dokaze, srazmernost i ličnu odgovornost.
Druga počinje da uklanja ta ograničenja.
Kada čovek svoj bes doživljava kao pravedan, može osećati moralnu nadmoć umesto moralne odgovornosti za sopstvene postupke.
On nije samo ljut.
Veruje da njegov bes dokazuje koliko mu je stalo do pravde.
Uzdržanost može tumačiti kao kukavičluk.
A saosećanje prema optuženom kao moralnu slabost.
To je jedna od najuznemirujućih mogućnosti u našem istraživanju.
Čovek može početi da se oseća moralno ispravnim upravo u trenutku kada njegovo ponašanje postaje okrutno.
Neprijatelj koji je takođe ljudsko biće
Ipak, čak ni u uslovima snažnog grupnog neprijateljstva ne reaguju svi jednako.
Neki pojedinci nastavljaju da prepoznaju ljudskost svojih protivnika.
Ne slažu se sa njima, ali ih ne ponižavaju.
Osuđuju pogrešne postupke, ali ne osuđuju čitave zajednice.
Zahtevaju odgovornost, ali ne i poniženje.
Odupiru se pritisku da učestvuju u progonu.
A ponekad štite ljude koje njihova sopstvena grupa smatra neprijateljima.
Zašto?
Možda imaju lične odnose sa ljudima iz drugih grupa.
Možda su i sami iskusili kako izgleda kada ih drugi nepravedno procenjuju.
Možda su posvećeni načelima koja važe bez obzira na nečiju pripadnost.
Možda prepoznaju koliko lako optužbe mogu prerasti u kolektivno kažnjavanje.
Ili jednostavno odbijaju da prihvate da pripadnost nekoj grupi određuje moralnu vrednost čoveka.
Njihovi postupci podsećaju nas da neprijateljstvo nije neizbežna posledica kolektivnog identiteta.
Ista ljudska sposobnost za solidarnost koja može povezivati ljude protiv neprijatelja može ih nadahnuti i da zaštite nepoznate osobe.
Pokret može svoj moralni cilj određivati kroz mržnju.
Ali može ga određivati i kroz pravičnost, uzdržanost i brigu za ljude izvan sopstvenih redova.
Pravac nije unapred određen.
Kada neprijatelj postane neophodan
Vratimo se pojedincu čiji smo put pratili.
Pridružio se pokretu tražeći nešto značajno.
Možda prijateljstvo.
Možda svrhu.
Možda pravdu.
Možda priznanje.
Vremenom je prihvatio identitet pokreta.
Branio njegova uverenja.
Pronalazio opravdanja za njegove protivrečnosti.
I počeo da tumači svet kroz njegove podele.
Sada je protivnička grupa dobila poseban značaj.
Njeni pripadnici više nisu samo ljudi sa drugačijim mišljenjem.
Postali su simboli svega što pokret osuđuje.
Njihove greške potvrđuju kolektivnu krivicu.
Njihovi uspesi se odbacuju.
Njihove namere se dovode u pitanje.
Njihova patnja izaziva manje saosećanja.
A njihova prava mogu se smatrati manje važnim.
Pojedinac može iskreno verovati da brani nešto dobro.
Ali merilo dobrote se promenilo.
Više nije presudno samo da li je neki postupak pravičan.
Ili da li je optužba istinita.
Ili da li je kazna zaslužena.
Presudno postaje da li postupak služi zajedničkom cilju.
I da li osoba na koju se odnosi pripada pravoj strani.
Upravo tu psihološka granica postaje naročito opasna.
Jer kada neprijatelj bude izbačen iz uobičajenog kruga moralne brige, grupa može početi da razmatra postupke koje bi njeni članovi nekada osuđivali.
Ponižavanje.
Zastrašivanje.
Kolektivno kažnjavanje.
Nasilje.
Možda čak i ubijanje.
Pokret možda neće opisivati takve postupke kao okrutnost.
Može ih predstavljati kao neophodnost.
Kao odbranu.
Kao pravdu.
Kao dužnost.
A to nas dovodi do pitanja koje stoji iza našeg istraživanja od samog početka.
Kako masa prelazi put od uverenja da je neprijatelj opasan do uverenja da je napad na njega moralna obaveza?
Kako čovek koji nikada ne bi sam napao nepoznatu osobu počinje da učestvuje u kolektivnom nasilju?
Kako prisustvo drugih menja osećaj odgovornosti?
I kako patnja drugog ljudskog bića može postati nešto što masa slavi?
Stigli smo do granice tog preobražaja.
Neprijatelj je određen.
Optužba je prihvaćena.
Granica moralne brige se suzila.
Preostaje trenutak kada uverenje postaje postupak.
I kada okrutnost, u očima onih koji je čine, postaje dužnost.
Istraživačka literatura — Jedanaesti deo
Ovo poglavlje oslanja se na nekoliko važnih pravaca socijalne psihologije. Navedeni radovi biće sačuvani u zajedničkoj bibliografiji serijala, uz jasno razlikovanje istraživačkih nalaza od zamišljenih primera u tekstu.
| Autor | Publikacija | Značaj za istraživanje |
|---|---|---|
| John Dollard i saradnici (1939) | Frustration and Aggression | Istorijska hipoteza o povezanosti frustracije i agresije |
| Leonard Berkowitz (1989) | Frustration-Aggression Hypothesis: Examination and Reformulation | Zašto frustracija u određenim okolnostima može povećati agresiju, ali je ne izaziva neizbežno |
| Walter G. Stephan i Cookie White Stephan (2000) | An Integrated Threat Theory of Prejudice | Kako doživljene materijalne i simboličke pretnje mogu doprineti predrasudama između grupa |
| Susan Opotow (1990) | Moral Exclusion and Injustice: An Introduction | Kako ljudi mogu isključiti druge iz uobičajenih merila pravičnosti |
| Nick Haslam (2006) | Dehumanization: An Integrative Review | Različiti oblici poricanja ili umanjivanja ljudskosti drugih |
| Gordon Allport (1954) | The Nature of Prejudice | Stereotipi, predrasude i odnosi između grupa |
| Henri Tajfel i John Turner (1979) | An Integrative Theory of Intergroup Conflict | Društveni identitet i razlika između sopstvene i drugih grupa |
| Albert Bandura (1999) | Moral Disengagement in the Perpetration of Inhumanities | Kako ljudi opravdavaju nanošenje štete drugima, a istovremeno čuvaju pozitivnu moralnu sliku o sebi |