ISTRAŽIVAČKI SERIJAL · DEO 5 OD 20

Nevidljivi uticaj

Uverenja koja nikada nismo sami izabrali

Pre nego što čovek nauči da preispituje svet, on nauči da živi u njemu.

Uči jezik.

Uči šta je prihvatljivo.

Šta zaslužuje divljenje.

Šta je sramotno.

Ko zaslužuje poštovanje.

A ponekad i prema kome treba biti sumnjičav.

Veliki deo tog učenja počinje mnogo pre nego što pojedinac postane sposoban da preispita ideje koje mu se prenose.

Dete ne dolazi na svet sa političkom ideologijom.

Ono ne razume istorijske sporove, verske podele, društvene sukobe ili nacionalna rivalstva koja ga možda okružuju.

Pa ipak, dolazi u svet u kojem drugi ljudi već imaju mišljenje o svim tim stvarima.

Roditelji imaju svoja uverenja.

Rođaci imaju svoja opredeljenja.

Zajednice imaju svoje tradicije.

Prijatelji imaju svoja očekivanja.

I postepeno, dete počinje da usvaja nešto više od informacija.

Počinje da usvaja način na koji se svet posmatra.

Neki od tih uticaja prenose se otvoreno.

Drugi se nikada ni ne objašnjavaju.

Oni jednostavno postoje.

U razgovorima.

U reakcijama.

U izrazima odobravanja ili neodobravanja.

U ljudima koji su dobrodošli u kuću.

I u ljudima o kojima se govori sa prezirom.

Mnogo pre nego što se pojedinac pridruži masi, svet oko njega možda već oblikuje granice onoga što smatra verodostojnim.

Prvi glasovi kojima verujemo

Za većinu dece, roditelji i osobe koje o njima brinu predstavljaju među prvim izvorima informacija o svetu.

Njihove reči imaju autoritet koji reči nepoznatih ljudi nemaju.

Kada roditelj upozori da je nešto opasno, dete može prihvatiti upozorenje ne zahtevajući dokaze.

Kada roditelj hvali određenu osobu, grupu ili tradiciju, dete može naučiti da ih povezuje sa nečim pozitivnim.

A kada roditelj uporno izražava neprijateljstvo prema određenim ljudima, dete može početi da usvaja to neprijateljstvo, ne razumevajući odakle ono potiče.

Ne nužno zato što je roditelj namerno pokušavao da ga nauči predrasudama.

Već zato što deca uče iz onoga što odrasli govore i rade.

Psiholog Albert Bandura pokazao je da posmatranje može biti važan mehanizam putem kojeg deca usvajaju ponašanje.

Istraživanja političke socijalizacije takođe su pokazala da roditelji mogu uticati na politička opredeljenja koja njihova deca razvijaju, naročito kada se ta uverenja izražavaju snažno i dosledno.

Zamislimo dete koje odrasta u porodici u kojoj se jedna politička stranka neprestano hvali.

Njeni uspesi se slave.

Njeni neuspesi se opravdavaju.

Njeni protivnici se kritikuju.

Za porodičnim stolom, tokom okupljanja i u svakodnevnim razgovorima, dete se neprestano susreće sa istim tumačenjem političkih događaja.

Vremenom, to tumačenje može početi da deluje manje kao mišljenje.

A više kao sama stvarnost.

Dete nije nužno istražilo dokaze.

Možda se nikada nije susrelo sa ozbiljnim argumentima suprotne strane.

Pa ipak, možda već oseća određenu lojalnost.

A ta lojalnost može biti povezana sa nečim mnogo ličnijim od politike.

Sa porodicom.

Sa ljubavlju.

Sa pripadanjem.

Sa ljudima kojima najviše veruje.

Kada se ljubav i slaganje međusobno isprepletu

Postoji važna razlika između toga da dete učimo u šta verujemo i toga da se dete oseća kao da njegovo prihvatanje zavisi od toga da li veruje u isto.

U porodici koja pruža podršku, neslaganje može biti deo učenja.

Dete može dovesti u pitanje neko mišljenje, preispitati tradiciju ili razviti drugačiji pogled na svet, bez straha da će izgubiti ljubav.

Ali ne dopušta svako okruženje neslaganje sa takvom lakoćom.

U nekim porodicama ili zajednicama, preispitivanje prihvaćenih uverenja može se protumačiti kao nepoštovanje.

Neslaganje može izazvati napetost.

Može izazvati podsmeh.

Ili može ugroziti čovekov osećaj pripadnosti.

Pojedinac se tada suočava sa teškim izborom.

Da li da izrazi ono što zaista misli?

Ili da sačuva sklad sa ljudima čije mu prihvatanje mnogo znači?

Ponekad taj sukob ne dovodi do otvorene rasprave.

Dovodi do ćutanja.

Pojedinac uči koje teme treba izbegavati.

Koja pitanja ne treba postavljati.

Koja mišljenja je sigurnije ponavljati.

A vremenom, neprestano slaganje može postati navika.

Čovek u početku može skrivati neslaganje kako bi izbegao sukob.

Kasnije se može zateći kako se pita da li su njegove sumnje uopšte bile opravdane.

To ne znači da svaka porodica ili zajednica potiskuje samostalno razmišljanje.

To znači da emocionalni značaj međuljudskih odnosa može uticati na to koliko slobodno pojedinci izražavaju i preispituju svoja uverenja.

A što je strah od odbacivanja snažniji, neslaganje može postati teže.

Prijatelji koji oblikuju naš svet

Uticaj porodice samo je početak.

Kako ljudi odrastaju, prijatelji postaju sve važniji.

Prijateljstva pružaju društvo, priznanje, zajednička iskustva i osećaj pripadnosti.

Ona takođe izlažu pojedince različitim idejama i oblicima ponašanja.

Ponekad prijatelji direktno utiču jedni na druge.

Jedna osoba izrazi mišljenje.

Druga se složi.

Treća ga ponovi.

Vremenom, to mišljenje postaje poznato unutar grupe.

Ali postoji i druga mogućnost.

Možda su ti ljudi postali prijatelji upravo zato što su već imali slične stavove.

Psiholog Deniz Kandel (Denise Kandel) istraživala je razliku između biranja prijatelja koji su nam slični i postajanja sličnijim kroz prijateljstvo.

Oba procesa su važna.

Ljudi su pod uticajem svojih društvenih krugova.

Ali oni te krugove i sami oblikuju kroz odnose koje biraju.

Zamislimo grupu prijatelja koja redovno razgovara o politici.

U početku, jednog člana ta tema možda uopšte ne zanima.

Dolazi na okupljanja zato što uživa u društvu.

Smeje se istim šalama.

Sluša iste pritužbe.

Deli ista iskustva.

Postepeno, određena politička mišljenja postaju mu poznata.

Neka mogu početi da mu deluju razumno.

Druga ga možda i dalje ne uveravaju.

Pojedinac može prihvatiti neka uverenja, odbaciti druga ili jednostavno izbegavati neslaganje.

Važno je to što se ideje više ne pojavljuju kao izdvojeni argumenti.

One dolaze kroz međuljudske odnose.

A ideju koju izgovori neko kome verujemo možemo prihvatiti drugačije nego potpuno istu ideju koju izgovori nepoznata osoba.

Neizgovorena pravila pripadanja

Svaki društveni krug razvija određena očekivanja.

Neka su očigledna.

Druga su gotovo nevidljiva.

Čemu se ljudi smeju.

Čemu se dive.

Šta osuđuju.

Koja mišljenja su dobrodošla.

A koja izazivaju neprijatnost u razgovoru.

Čovek koji ulazi u takvu grupu može veoma brzo početi da uči njena nepisana pravila.

Može otkriti da određene izjave nailaze na odobravanje.

Druge na ćutanje.

Neke izazivaju neprijatnost.

Druge kritiku.

Vremenom, pojedinac može prilagođavati svoje ponašanje očekivanjima ljudi koji ga okružuju.

To nije uvek svesna odluka.

Niti je uvek štetno.

Društvena saradnja zahteva da se ljudi međusobno prilagođavaju.

Zajednička očekivanja omogućavaju postojanje odnosa i zajednica.

Ali postoji razlika između saradnje i konformizma.

Saradnja omogućava ljudima da rade zajedno uprkos neslaganju.

Konformizam može nastati kada pojedinci menjaju ili prikrivaju sopstvene sudove zato što osećaju pritisak da se slože.

Psiholog Solomon Aš (Solomon Asch) sproveo je poznata istraživanja o tome kako pojedinci reaguju kada grupa jednoglasno daje očigledno pogrešan odgovor na jednostavno pitanje zasnovano na vizuelnom opažanju.

Njegovi eksperimenti pokazali su da društveni pritisak može uticati na sudove koje ljudi javno izražavaju.

Ali otkrili su i nešto podjednako važno.

Nisu se svi prilagođavali većini.

Neki pojedinci zadržali su sopstveno nezavisno rasuđivanje uprkos pritisku.

A to otvara pitanje koje je od presudnog značaja za naše istraživanje.

Zašto se neki ljudi odupiru, dok drugi slede većinu?

Svet koji nam deluje normalno

Jedna od najsnažnijih osobina društvenog uticaja jeste to što često ostaje neprimećen.

Ljudi su skloni da poznata uverenja smatraju uobičajenim.

Dete koje odrasta u jednoj zajednici može njene tradicije smatrati prirodnim.

Drugo dete, odgajano negde drugde, može potpuno drugačije tradicije smatrati jednako prirodnim.

U početku, oboma može biti teško da razumeju zašto ono drugo svet vidi drugačije.

Ne zato što je bilo koje od njih rođeno sa tim uverenjima.

Već zato što ono što nam je poznato može oblikovati naš osećaj za ono što je normalno.

Isti proces može uticati na političku lojalnost, društvene stavove, kulturna očekivanja i način na koji doživljavamo ljude izvan svoje zajednice.

Kada gotovo svi oko nas dele određeno mišljenje, neslaganje može delovati neobično.

A kada to mišljenje ponavljaju ljudi kojima verujemo i koje poštujemo, možda nećemo osećati veliku potrebu da ga preispitamo.

Ali poznatost nije dokaz.

Neko uverenje ne postaje istinito samo zato što je široko prihvaćeno u porodici, među prijateljima ili u zajednici.

Niti nasleđeno uverenje automatski postaje pogrešno samo zato što je nasleđeno.

Njegova istinitost mora se procenjivati nezavisno od njegove popularnosti.

Tu razliku je lako razumeti u načelu.

Ali mnogo ju je teže održati kada preispitivanje uverenja istovremeno znači i preispitivanje ljudi koji su nas tom uverenju naučili.

Zašto dvoje dece mogu postati potpuno različiti odrasli ljudi

Ako su porodica i okruženje toliko uticajni, zašto deca koja odrastaju u istom domaćinstvu ponekad razviju potpuno različita uverenja?

Zašto jedno dete prihvati porodični pogled na svet, dok ga drugo odbaci?

Zato što uticaj nije sudbina.

Čak ni unutar iste porodice, deca ne moraju imati potpuno ista iskustva.

Mogu imati različite prijatelje.

Različite nastavnike.

Različite ličnosti.

Različite odnose sa roditeljima.

Mogu dolaziti u dodir sa različitim informacijama.

Ili iste događaje tumačiti na različite načine.

Jedno dete može povezivati porodičnu tradiciju sa sigurnošću i ljubavlju.

Drugo je može povezivati sa ograničenjima ili sukobima.

Jedno može pronalaziti utehu u kontinuitetu.

Drugo može osećati potrebu da preispituje ustaljena očekivanja.

Kako odrastaju, pojedinci se susreću sa uticajima izvan porodice.

Obrazovanjem.

Poslom.

Putovanjima.

Međuljudskim odnosima.

Ličnim razočaranjima.

Neočekivanim prijateljstvima.

Iskustvima koja dovode u pitanje ono u šta su ranije verovali.

Ponekad ti susreti učvršćuju nasleđena uverenja.

Ponekad ih menjaju.

A ponekad stvaraju potpuno novo razumevanje sveta.

Pojedinac jeste pod uticajem okruženja.

Ali nije samo njegov pasivni proizvod.

Može razmišljati.

Postavljati pitanja.

Upoređivati.

Preispitivati.

I menjati se.

Strah od izdvajanja

Postoji posebna teškoća u neslaganju sa ljudima koje volimo.

Rasprava sa nepoznatom osobom može biti neprijatna.

Rasprava sa roditeljem, partnerom, bliskim prijateljem ili čitavom zajednicom može delovati mnogo ozbiljnije.

Neslaganje može ugroziti nešto više od mišljenja.

Može ugroziti odnos.

Zamislimo osobu koja počinje da preispituje uverenja koja dele gotovo svi članovi njene porodice.

Ona možda i dalje voli svoje rođake.

I dalje ceni prijateljstva.

I dalje oseća povezanost sa zajednicom.

Ali sada nešto vidi drugačije.

Da li to treba da kaže?

Šta ako se roditelji osete izdano?

Šta ako prijatelji počnu da je isključuju iz društva?

Šta ako ljudi kojima je oduvek verovala počnu da je tretiraju kao stranca?

Pojedinac može odlučiti da je lakše ćutati.

Ili da je sigurnije slagati se.

A ponekad emocionalna cena neslaganja može postati važnija od samog neslaganja.

To nam pomaže da razumemo zašto se društveni uticaj ne može posmatrati samo kao nadmetanje jačih i slabijih argumenata.

Ljudi ne procenjuju ideje u svetu bez međuljudskih odnosa.

Oni ih procenjuju dok istovremeno pokušavaju da sačuvaju ljubav, prihvatanje, poštovanje i osećaj pripadnosti.

Nevidljiva priprema

Do trenutka kada se čovek susretne sa masovnim pokretom, možda već nosi godine nagomilanih uticaja.

Ideje naučene u detinjstvu.

Lojalnosti nasleđene od porodice.

Očekivanja usvojena iz društva.

Mišljenja učvršćena kroz prijateljstva.

Strahove oblikovane iskustvom.

A možda i duboku želju da ostane povezan sa ljudima koji su mu najvažniji.

Ništa od toga ne znači da je pojedincu suđeno da se pridruži nekom pokretu.

Niti znači da su uverenja koja je nasledio nužno pogrešna.

Ali znači da njegov prvi susret sa pokretom možda nije toliko nezavisan koliko izgleda.

Možda već prepoznaje njegov jezik.

Deli neke od njegovih pretpostavki.

Veruje ljudima koji ga podržavaju.

Ili oseća da bi učešće ojačalo odnose koje ceni.

Kod drugih se može dogoditi upravo suprotno.

Pokret može dovesti u pitanje sve čemu su bili naučeni.

A taj izazov može podstaći otpor umesto privlačnosti.

Pojedinac dolazi na prag mase sa sopstvenom prošlošću.

Prošlošću satkanom od odnosa, iskustava, lojalnosti i naučenih očekivanja.

A ta prošlost može uticati na ono što će se dogoditi sledeće.

Prvi poziv

Zamislimo osobu koja nikada nije prisustvovala političkim demonstracijama.

Nema posebnu želju da se politički angažuje.

Jednog popodneva, blizak prijatelj pozove je na okupljanje.

Cilj tog okupljanja je naročito ne zanima.

Ali veruje svom prijatelju.

Uživa u vremenu koje provode zajedno.

A možda je i radoznala.

Zato pristaje da pođe.

U početku, njena odluka možda ima veoma malo veze sa ideologijom.

Jednostavno pravi društvo nekome koga poznaje.

Pa ipak, ta sasvim obična društvena situacija može postati početak nečeg mnogo većeg.

Pojedinac nije nužno promenio svoja uverenja.

Nije se obavezao na pripadnost pokretu.

Samo je prihvatio poziv.

Ali prvi put će doživeti zajednički cilj iznutra.

I to nas dovodi do sledeće faze našeg istraživanja.

Jer razumeti zašto nekoga neki pokret može privući nije isto što i razumeti kako mu se ta osoba zaista pridružuje.

Ponekad se prvi korak načini iz uverenja.

Ponekad iz radoznalosti.

Ponekad iz nezadovoljstva.

A ponekad iz razloga koji deluje gotovo beznačajno.

Prijatelj ga je jednostavno pozvao da pođe sa njim.

Istraživačka literatura — Peti deo

Sledeći radovi predstavljaju osnovu za razumevanje psiholoških mehanizama obrađenih u ovom poglavlju.

AutorDeloZnačaj za istraživanje
Albert Bandura, Dorothea Ross i Sheila Ross (1961)Transmission of Aggression Through Imitation of Aggressive ModelsUčenje posmatranjem i oponašanjem
M. Kent Jennings, Laura Stoker i Jake Bowers (2009)Politics Across Generations: Family Transmission ReexaminedPrenošenje političkih opredeljenja unutar porodice
Denise Kandel (1978)Homophily, Selection, and Socialization in Adolescent FriendshipsIzbor sličnih prijatelja i međusobni uticaj vršnjaka
Solomon Asch (1956)Studies of Independence and ConformityPritisak većine i nezavisno rasuđivanje