ISTRAŽIVAČKI SERIJAL · DEO 19 OD 20

Nevladine organizacije, politička mobilizacija i promena vlasti: Ko stoji iza Studentske liste?

Uvod — Ko zaista organizuje političke promene?

Zamislite državu u kojoj se godinama gomila nezadovoljstvo.

Građani ne veruju institucijama. Optužbe za korupciju postaju svakodnevica. Političke podele se produbljuju, a društvene mreže pretvaraju se u prostor neprekidnih sukoba.

Zatim dolazi događaj koji pokreće masovne proteste.

Na ulicama se pojavljuju studenti. Pridružuju im se građani, profesori, različite organizacije i politički aktivisti.

Pokret raste.

Njegovi predstavnici govore o pravdi, odgovornosti, slobodi i promeni društva.

A onda se protestni pokret pretvara u političku snagu koja učestvuje na izborima.

Na prvi pogled, ovo može izgledati kao prirodan razvoj građanskog nezadovoljstva.

I za mnoge učesnike upravo to može biti.

Ali postoji još jedno pitanje.

Ko je pomagao da se taj pokret organizuje?

Ko je finansirao organizacije koje su mu pružale podršku?

Ko je obučavao aktiviste?

Ko je omogućavao pristup medijima, pravnoj pomoći i organizacionoj infrastrukturi?

I najvažnije — da li je neka strana država pokušavala da utiče na politički ishod u Srbiji?

Ovo nisu pitanja koja se mogu odbaciti jednostavnom tvrdnjom da su protesti bili spontani.

Ali nisu ni pitanja na koja možemo odgovoriti tako što ćemo svaku nevladinu organizaciju automatski proglasiti instrumentom strane države.

Da bismo razumeli šta se događalo u Srbiji, moramo se vratiti u prošlost.

Jer međunarodna pomoć političkim pokretima u Srbiji nije nova pojava.

Njena istorija seže najmanje do događaja koji su prethodili promeni vlasti 2000. godine.

1. Srbija 2000: Kada je američka pomoć opoziciji bila dokumentovana

U oktobru 2000. godine Slobodan Milošević izgubio je vlast nakon izbora, masovnih demonstracija i političke krize.

U javnosti je posebno mesto zauzeo studentski pokret Otpor.

Njegov simbol, stisnuta pesnica, postao je prepoznatljiv znak otpora tadašnjoj vlasti.

Mnogi građani doživljavali su Otpor kao domaći omladinski pokret koji se suprotstavljao autoritarnom političkom sistemu.

Međutim, ubrzo su objavljeni detalji o značajnoj američkoj pomoći opozicionim organizacijama.

Američki novinar Majkl Dobs objavio je u decembru 2000. godine istraživanje u listu Washington Post, u kojem je opisao programe političke pomoći, istraživanja javnog mnjenja, obuke aktivista i podrške izbornim aktivnostima.

U izveštaju se govorilo o približno 41 milion dolara američke pomoći demokratizaciji u relevantnom periodu.

Važno je razumeti da taj iznos nije predstavljao novac isplaćen isključivo Otporu, već širi skup programa i aktivnosti.

Ipak, dokumentovano je da su aktivisti Otpora učestvovali u obukama koje su finansirale američke organizacije.

Među njima je bio i seminar u Budimpešti, na kojem je Robert Helvi, penzionisani pukovnik američke vojske, predavao o nenasilnom otporu.

Ovaj istorijski primer otvara važno pitanje.

Kada strani finansijeri pomažu političkim organizacijama da razvijaju strategiju, komunikaciju i sposobnost mobilizacije, gde se nalazi granica između podrške demokratizaciji i uticaja na unutrašnju politiku druge države?

Za pristalice takve pomoći, ona može predstavljati podršku građanima koji se bore protiv autoritarne vlasti.

Za kritičare, ona može predstavljati način na koji moćne države utiču na političke odnose u slabijim zemljama.

Ali jedna činjenica ostaje važna.

Strana pomoć opozicionim organizacijama u Srbiji 2000. godine nije samo teorija.

Ona je istorijski dokumentovana.

2. Od Otpora do međunarodnih programa obuke

Posle 2000. godine iskustvo Otpora postalo je poznato i izvan Srbije.

Pojedini bivši aktivisti učestvovali su u razvoju organizacija i programa posvećenih nenasilnom otporu.

Među najpoznatijim primerima nalazi se CANVAS — Centar za primenjene nenasilne akcije i strategije.

Njegov rad povezuje se sa edukacijom aktivista o metodama nenasilnog političkog delovanja.

Takvi programi mogu obuhvatati razumevanje društvenih pokreta, izgradnju podrške, komunikaciju sa javnošću, nenasilnu disciplinu i organizacionu strategiju.

Ali ovde moramo napraviti važnu razliku.

Obučavanje ljudi da organizuju mirne demonstracije nije isto što i obučavanje ljudi da napadaju policiju.

Nenasilni otpor, čak i kada uključuje građansku neposlušnost, ne podrazumeva automatski fizičko nasilje.

Zato svako istraživanje mora utvrditi šta je konkretno predavano, ko je učestvovao u obukama i da li su postojale instrukcije koje su prelazile granice zakonitog političkog delovanja.

Upravo ta pitanja postaju posebno važna kada se vratimo savremenoj Srbiji.

3. Četrnaest godina političkih sukoba

Od dolaska Srpske napredne stranke na vlast 2012. godine, Srbija je prošla kroz brojne političke sukobe, izbore, proteste i društvene krize.

Tokom tog perioda delovale su različite organizacije civilnog društva.

Neke su se bavile ljudskim pravima.

Druge istraživačkim novinarstvom, izbornim procesima, obrazovanjem, pravosuđem ili borbom protiv korupcije.

Deo tih organizacija primao je finansijsku podršku iz inostranstva.

Među finansijerima nalazile su se američke državne institucije, Nacionalna zadužbina za demokratiju — National Endowment for Democracy, poznata kao NED — kao i evropske institucije i privatne fondacije.

Postojanje tih finansijskih veza može se proveravati kroz javne izveštaje, projektne dokumente i finansijske registre.

Ali četrnaest godina finansiranja različitih programa nije automatski dokaz postojanja jednog neprekidnog plana za promenu vlasti.

Da bismo utvrdili da li je takav plan postojao, morali bismo da pronađemo kontinuitet konkretnih projekata, organizatora, odluka i političkih ciljeva.

Drugim rečima, nije dovoljno znati ko je davao novac.

Moramo znati kome, kada, za šta i pod kojim uslovima.

4. Kako funkcioniše mreža političkog uticaja?

Politički uticaj ne mora se ostvarivati direktnim finansiranjem političke partije.

On može nastajati kroz mnogo složeniji sistem odnosa.

Zamislimo državu u kojoj različite organizacije dobijaju sredstva za obrazovanje aktivista, istraživanje javnog mnjenja, medijske projekte, pravnu pomoć i jačanje građanskog učešća.

Svaka od tih aktivnosti može imati legitimnu svrhu.

Ali zajedno mogu doprineti stvaranju društvenog okruženja u kojem određene političke ideje postaju vidljivije, a pojedine organizacije sposobnije da mobilišu javnost.

To ne znači da sve organizacije deluju po jedinstvenom planu.

Njihovi ciljevi mogu biti različiti, a neke se mogu međusobno i suprotstavljati.

Ipak, zajednički finansijeri, partnerstva i projekti predstavljaju odnose koje vredi istražiti.

Posebno kada se organizacije iz civilnog sektora aktivno uključuju u političke događaje.

U takvim okolnostima treba postaviti pitanje da li finansijeri samo podržavaju opšte programske ciljeve ili pokušavaju da utiču i na konkretne političke odluke.

5. Studentski protesti: Od tragedije do masovne mobilizacije

Prvog novembra 2024. godine urušila se nadstrešnica železničke stanice u Novom Sadu.

Tragedija je izazvala snažne reakcije javnosti i otvorila pitanja odgovornosti, bezbednosti i funkcionisanja institucija.

Usledili su protesti, komemorativna okupljanja i studentske blokade.

Vremenom se razvio širi društveni pokret.

U prethodnom delu naše serije govorili smo o tome kako zajedničko nezadovoljstvo može prerasti u kolektivni identitet.

Upravo taj psihološki proces pomaže nam da razumemo zašto jedan događaj može postati simbol mnogo šireg društvenog nezadovoljstva.

Ali razumevanje psihologije mobilizacije nije isto što i utvrđivanje njene organizacione strukture.

To su dva odvojena pitanja.

Prvo se odnosi na razloge zbog kojih ljudi učestvuju.

Drugo na to kako se aktivnosti organizuju, ko raspolaže resursima i ko utiče na donošenje odluka.

Da bismo razumeli Studentsku listu, moramo istražiti oba.

6. Brajan Berletik i pitanje američkog uticaja

Dvadeset devetog oktobra 2026. godine, Brajan Berletik je na kanalu The New Atlas objavio video posvećen Studentskoj listi i organizacijama koje povezuje sa američkim finansiranjem.

Njegova osnovna tvrdnja jeste da se američki uticaj na političke pokrete ne ostvaruje nužno tako što strana država neposredno plaća pojedincima da izađu na demonstracije.

Umesto toga, Berletik opisuje model u kojem se finansiraju organizacije koje pružaju obuku, pravnu pomoć, medijsku podršku i druge resurse.

U svom izlaganju pominje više organizacija koje deluju u Srbiji.

Među njima su KRIK, YUCOM, Beogradski centar za ljudska prava i Demostat.

Takođe govori o organizaciji European Center for Not-for-Profit Law i prostoru Miljenko Dereta, u kojem su održavani događaji povezani sa civilnim društvom.

Berletik smatra da veze između ovih organizacija i njihovih finansijera ukazuju na širi sistem političkog uticaja.

Međutim, da bismo razumeli razmere tog uticaja, moramo ispitati svaku organizaciju pojedinačno.

Ko ju je finansirao?

Za koje projekte?

Da li je sarađivala sa Studentskom listom?

I ako jeste, da li je pružala opštu građansku podršku ili učestvovala u organizovanju konkretne izborne kampanje?

7. KRIK, mediji i politička percepcija

KRIK je istraživačka novinarska organizacija koja se bavi korupcijom i organizovanim kriminalom.

U svojim javnim informacijama o finansiranju navodi različite međunarodne donatore, uključujući NED i američku ambasadu.

Ova finansijska veza predstavlja relevantnu činjenicu.

Ali postoji razlika između finansiranja novinarskog rada i određivanja uređivačke politike.

Da bismo govorili o direktnoj političkoj kontroli, morali bismo da utvrdimo da li je finansijer izdavao instrukcije o sadržaju, političkim ciljevima ili načinu izveštavanja.

Berletik u svom videu ukazuje na objave koje tumači kao podršku Studentskoj listi.

Takve objave mogu biti predmet analize medijskog odnosa prema političkim događajima.

Ali istraživačko izveštavanje, kritika vlasti ili prenošenje izbornih rezultata nisu sami po sebi dokaz organizovanja političke kampanje.

Ono što možemo istraživati jeste da li su mediji samo izveštavali o pokretu ili su pojedini akteri učestvovali u njegovoj strategiji, koordinaciji i promociji.

To je znatno konkretnije pitanje.

8. YUCOM i pravna podrška demonstrantima

YUCOM, Komitet pravnika za ljudska prava, jedna je od organizacija koje Berletik posebno izdvaja.

Organizacija ima javno dostupne informacije o projektima i međunarodnim donatorima.

Među njima su i programi povezani sa američkom razvojnom pomoći.

Berletik pravnu pomoć demonstrantima tumači kao deo infrastrukture koja omogućava protestnom pokretu da nastavi aktivnosti.

Međutim, pravna pomoć ima i drugo, veoma važno značenje.

Pravo na advokata i pravnu zaštitu pripada ljudima bez obzira na njihova politička uverenja.

Pružanje takve pomoći ne dokazuje da advokat ili organizacija podržavaju svaku aktivnost osobe koju zastupaju.

Zato moramo razlikovati pravnu zaštitu učesnika protesta od neposrednog organizovanja političkih akcija.

Ukoliko bi postojali dokazi da je neka organizacija finansirala, planirala ili podsticala nasilje, to bi otvorilo potpuno druga pitanja.

Ali takav zaključak mora počivati na konkretnim radnjama, a ne samo na postojanju međunarodnog finansiranja.

9. Beogradski centar za ljudska prava i obuka aktivista

Beogradski centar za ljudska prava takođe se pojavljuje u Berletikovom istraživanju.

Organizacija je objavljivala podatke o međunarodnim donatorima, uključujući američke institucije.

Posebnu pažnju zaslužuju programi edukacije i aktivnosti povezane sa pravima građana tokom javnih okupljanja.

Ovde dolazimo do jednog od najvažnijih pitanja ovog dela.

Šta se tačno podrazumevalo pod obukom aktivista?

Da li su učesnici učili kako da koriste svoja zakonska prava?

Kako da organizuju mirne demonstracije?

Kako da komuniciraju sa policijom?

Ili su postojali programi u kojima su pojedinci podsticani na nezakonite postupke?

Ove mogućnosti ne smeju se mešati.

Obuka iz građanskih prava nije dokaz obuke za nasilje.

Ali ako bi dokumenti, svedočenja ili komunikacija pokazali da su organizatori davali instrukcije za napade na službena lica, takve aktivnosti morale bi biti predmet odgovarajuće istrage.

Zato je sadržaj konkretnih obuka važniji od samog naziva organizacije koja ih je sprovodila.

10. Prostor Miljenko Dereta i organizaciona infrastruktura

Jedan od zanimljivijih detalja Berletikovog videa odnosi se na prostor Miljenko Dereta u Beogradu.

Berletik prikazuje materijal za koji navodi da dokumentuje konferenciju za medije predstavnika Studentske liste u tom prostoru.

Zatim povezuje prostor sa događajima i programima organizacija koje su imale međunarodnu podršku.

Za naše istraživanje ovde postoji nekoliko važnih pitanja.

Ko upravlja tim prostorom?

Ko ga finansira?

Pod kojim uslovima različite organizacije mogu da ga koriste?

Da li je Studentska lista prostor koristila besplatno ili uz naknadu?

I da li je njegovo korišćenje predstavljalo samo logističku pogodnost ili deo šire organizacione saradnje?

Ovi detalji mogu nam pomoći da razumemo stvarne odnose između organizacija.

Ali sama činjenica da dve grupe koriste isti prostor nije dokaz da jedna upravlja drugom.

Zato bi trebalo utvrditi konkretne ugovore, dogovore i aktivnosti.

11. Studentska lista 2026: Od protesta do izborne organizacije

Ovde dolazimo do središnjeg pitanja našeg istraživanja.

Studentski pokret koji nastaje kroz proteste i blokade suočava se sa potpuno novim izazovom kada odluči da učestvuje na izborima.

Organizovanje demonstracija i organizovanje nacionalne izborne kampanje nisu iste aktivnosti.

Izborna kampanja zahteva kandidatske liste, komunikaciju sa biračima, pravnu pripremu, finansiranje, koordinaciju i prisustvo na terenu.

Zahteva i donošenje odluka o političkim prioritetima.

Zato je posebno važno istražiti prelazak Studentske liste iz protestnog pokreta u izbornu organizaciju.

Ko je predložio takav korak?

Kako su birani kandidati?

Ko je učestvovao u oblikovanju izborne strategije?

Ko je obezbeđivao novac i organizacione resurse?

I da li su međunarodno finansirane organizacije učestvovale u tim aktivnostima?

To su pitanja koja mogu pokazati stvarne odnose političkog uticaja.

Jer ako je neka organizacija pomagala u obrazovanju građana, to je jedna vrsta aktivnosti.

Ako je učestvovala u izboru kandidata, finansiranju kampanje ili donošenju političkih odluka, to bi bila sasvim druga vrsta uključenosti.

12. Ko je finansirao vrh Studentske liste?

Posebnu pažnju zaslužuju pojedinci koji su imali značajnu organizacionu ili političku ulogu u Studentskoj listi.

Da li su neki od njih ranije radili u nevladinim organizacijama?

Da li su učestvovali u međunarodno finansiranim projektima?

Da li su primali honorare, stipendije, naknade ili druge oblike materijalne podrške?

Ako jesu, kada su ta sredstva primali i za koje aktivnosti?

Postoji velika razlika između čoveka koji je godinama ranije učestvovao u nekom obrazovnom programu i čoveka koji tokom izborne kampanje prima sredstva za konkretne političke zadatke.

Zato je vremenski sled izuzetno važan.

Potrebno je istražiti finansijske izveštaje, ugovore, javno dostupne projektne podatke i eventualne prijave finansiranja izborne kampanje.

Ako postoje dokazi o nedozvoljenom finansiranju političkih aktivnosti, oni moraju biti predstavljeni precizno.

Ali niko ne može biti proglašen odgovornim samo zato što je sarađivao sa organizacijom koja je primala sredstva iz inostranstva.

Odgovornost se utvrđuje prema konkretnim postupcima.

13. Digitalna kampanja: Ko je oblikovao političke poruke?

U prethodnim delovima serije govorili smo o algoritmima, emocionalnoj zarazi, potvrđivanju grupnih uverenja i organizovanim operacijama uticaja.

Sada se ti mehanizmi pojavljuju u konkretnom političkom kontekstu.

Tokom izborne kampanje društvene mreže mogu imati ogromnu ulogu u širenju političkih poruka.

Ali popularnost neke poruke ne otkriva automatski kako je nastala.

Da li su sadržaj kreirali nezavisni građani?

Volonteri?

Profesionalni komunikacioni timovi?

Političke organizacije?

Ili koordinisane mreže koje prikrivaju svoje stvarne organizatore?

Ako je postojala organizovana kampanja protiv određene političke grupe, potrebno je utvrditi ko ju je vodio.

Posebno ako je uključivala pretnje, ciljano uznemiravanje, lažno predstavljanje ili druge protivpravne postupke.

Međutim, kritika vlasti, pa čak i veoma oštra kritika, nije isto što i nezakonita digitalna kampanja.

Sloboda izražavanja štiti i političke stavove koji su neprijatni, uvredljivi ili nepopularni, u granicama koje propisuje zakon.

Zato moramo razlikovati legitimno političko ubeđivanje od koordinisane obmane i protivpravnog uznemiravanja.

14. Da li su mladi obučavani za sukobe sa policijom?

Ovo je jedno od najozbiljnijih pitanja koje treba postaviti.

Tokom masovnih protesta može doći do sukoba između demonstranata i policije.

Takvi događaji često proizvode snažne emocije i suprotstavljena tumačenja.

Jedna strana može tvrditi da je policija upotrebila prekomernu silu.

Druga može tvrditi da su pojedini učesnici namerno izazivali incidente.

Obe tvrdnje moraju se proveravati na osnovu konkretnih događaja.

Ali postoji i dodatno pitanje.

Da li je bilo organizatora koji su učesnike podsticali na nasilje?

Da li je neko davao instrukcije za napade na policiju?

Da li je neko finansirao ili organizovao takve aktivnosti?

Ako bi takve radnje bile dokazane, ne bismo više govorili samo o političkoj mobilizaciji.

Govorili bismo o mogućoj krivičnoj odgovornosti.

Istovremeno, ne smemo izjednačiti obuku za mirno protestovanje, pravnu zaštitu ili nenasilnu građansku neposlušnost sa obukom za fizičke napade.

To bi bila ozbiljna činjenična greška.

Zato su nam potrebni konkretni materijali sa obuka, autentična komunikacija i drugi proverljivi dokazi.

15. Šta kaže Krivični zakonik Republike Srbije?

Srbija ima zakonske odredbe kojima se štite ustavno uređenje, bezbednost države i službena lica.

Krivični zakonik predviđa odgovornost za određene oblike nasilnog delovanja protiv ustavnog uređenja.

Član 308 odnosi se na napad na ustavno uređenje.

Član 309 uređuje pozivanje na nasilnu promenu ustavnog uređenja i predviđa teži oblik dela kada postoji pomoć iz inostranstva.

Postoje i odredbe koje se odnose na napade na službena lica, oružanu pobunu i druga teška krivična dela.

Za pojedina dela predviđene su višegodišnje zatvorske kazne, a za određena najteža krivična dela zakon poznaje i izuzetno stroge sankcije.

Ali pravna kvalifikacija zavisi od konkretnih činjenica.

Mirno protivljenje vlasti nije napad na ustavno uređenje.

Zahtev za raspisivanje izbora nije sam po sebi krivično delo.

Ni zalaganje za smenu vlasti demokratskim putem ne predstavlja nasilno rušenje ustavnog poretka.

Zato bi eventualna istraga morala da utvrdi ne samo postojanje političkih ciljeva i stranog finansiranja, već i konkretne protivpravne radnje, nameru i odgovornost pojedinaca.

Ako je neko organizovao nasilje, zakon mora važiti za njega.

Ali isti princip zahteva da se zakon ne koristi protiv ljudi samo zbog njihovih političkih uverenja.

16. Da li strani novac znači stranu kontrolu?

Sada dolazimo do jednog od najvažnijih pitanja čitavog istraživanja.

Ako neka organizacija prima sredstva od američke institucije, da li to znači da američka vlada upravlja svim njenim aktivnostima?

Ne nužno.

Ali finansiranje može stvoriti određene odnose zavisnosti, očekivanja i uticaja.

Zato treba proučavati uslove finansiranja.

Da li donator određuje ciljeve projekta?

Da li zahteva konkretne rezultate?

Da li ima pravo da odobrava aktivnosti?

Da li utiče na izbor rukovodilaca?

Da li finansira određenu političku kampanju?

I da li prima izveštaje o aktivnostima koji prevazilaze uobičajeno praćenje projekata?

Odgovori na ova pitanja mogu pokazati koliko je odnos između finansijera i primaoca sredstava blizak.

Ali ni tu ne treba preskakati zaključke.

Finansiranje, politički uticaj i operativna kontrola predstavljaju različite nivoe odnosa.

Ako želimo da razumemo stvarnu ulogu američkih organizacija u Srbiji, moramo ih razdvojiti.

17. Zašto autentično nezadovoljstvo i spoljašnji uticaj mogu postojati istovremeno

Jedna od najvećih grešaka u političkim raspravama jeste pretpostavka da postoje samo dve mogućnosti.

Ili je neki pokret potpuno spontan i nezavisan.

Ili je u potpunosti proizvod stranih organizatora.

Stvarnost može biti mnogo složenija.

Građani mogu imati stvarne razloge za nezadovoljstvo.

Studenti mogu iskreno verovati u svoje zahteve.

Istovremeno, političke partije, domaće interesne grupe i međunarodne organizacije mogu pokušavati da utiču na razvoj događaja.

Neki akteri mogu pružati podršku iz principijelnih razloga.

Drugi mogu očekivati političku korist.

Treći mogu pokušavati da usmere pokret ka ciljevima koje sami učesnici nisu prvobitno imali.

Zato pitanje nije samo da li su studenti bili iskreni.

Mnogi pojedinci mogu biti potpuno iskreni, čak i kada ne poznaju sve odnose između organizatora, finansijera i političkih savetnika.

Ali iz toga ne sledi da je pokret bio pod stranom kontrolom.

To se mora posebno dokazati.

18. Šta bi ozbiljna istraga morala da utvrdi?

Da bismo došli do pouzdanog odgovora, potrebno je rekonstruisati događaje tokom više godina.

Prvo, finansiranje.

Koje organizacije su dobijale sredstva iz Sjedinjenih Američkih Država i drugih država?

Koliko novca?

Za koje projekte?

Drugo, obuke.

Ko je organizovao seminare za mlade i političke aktiviste?

Ko je učestvovao?

Šta je predavano?

Treće, organizacioni odnosi.

Da li su ljudi koji su kasnije preuzeli značajne uloge u Studentskoj listi bili uključeni u te programe?

Ako jesu, kakva je bila priroda njihove saradnje?

Četvrto, izborna kampanja.

Ko je finansirao kampanju, organizovao komunikaciju i pružao stručne usluge?

Peto, eventualno nasilje.

Da li postoje dokazi o planiranju, finansiranju ili podsticanju napada na policiju i druge protivpravne radnje?

I šesto, političko odlučivanje.

Da li je neko izvan Studentske liste imao stvarnu mogućnost da određuje njene političke ciljeve, kandidate ili strategiju?

Tek kada se ova pitanja povežu sa konkretnim dokumentima i događajima, možemo govoriti o stvarnim razmerama stranog uticaja.

19. Najvažnije pitanje: Čiji su interesi zastupljeni?

Politički pokreti često tvrde da predstavljaju narod, građane, studente ili neku drugu društvenu grupu.

Ali nijedan pokret ne može automatski predstavljati sve pripadnike te grupe.

Studenti nisu jedinstvena politička kategorija.

Među njima postoje različita mišljenja, vrednosti i politički stavovi.

Isto važi za građane u celini.

Zato je važno razlikovati podršku velikog broja ljudi od tvrdnje da neki pokret govori u ime svih.

Jednako je važno istražiti da li politički ciljevi pokreta odgovaraju interesima njegovih učesnika, njegovih finansijera ili nekoj kombinaciji različitih interesa.

Ali ni međunarodna podrška ne znači automatski da je određeni politički program suprotan interesima Srbije.

To pitanje mora se procenjivati prema sadržaju konkretnih odluka i njihovim posledicama.

Jer nacionalni interes nije nešto što se može utvrditi samo na osnovu toga ko podržava ili kritikuje određenu vlast.

20. Zaključak — Ko upravlja masom?

U prethodnim delovima naše serije istraživali smo kako pojedinac postaje deo mase.

Kako nastaje kolektivni identitet.

Kako emocije utiču na rasuđivanje.

Kako društvene mreže mogu pojačati određene narative.

I kako digitalna zajednica može prerasti u pokret koji izlazi na ulice.

Sada smo tom istraživanju dodali još jednu dimenziju.

Novac.

Organizaciju.

Obuku.

Političke interese.

Međunarodne odnose.

Istorija Srbije pokazuje da su strane države i međunarodne organizacije već učestvovale u podršci domaćim političkim akterima.

Primer iz 2000. godine to jasno dokumentuje.

Savremena Srbija takođe ima brojne organizacije civilnog društva koje primaju međunarodnu finansijsku podršku.

Ali centralno pitanje ovog dela nije samo ko je finansirao te organizacije.

Centralno pitanje jeste da li je ta podrška korišćena za neposredno oblikovanje i organizovanje Studentske liste tokom izborne kampanje 2026. godine.

Da li su pojedinci iz njenog rukovodstva primali sredstva povezana sa takvim aktivnostima?

Da li su međunarodno finansirane organizacije učestvovale u donošenju političkih odluka?

Da li su pojedine obuke prevazilazile granice zakonitog građanskog delovanja?

I da li postoje dokazi o organizovanju ili podsticanju nasilja?

Na ova pitanja ne može se odgovoriti samo političkim uverenjem.

Potrebni su dokumenti, finansijski tragovi, autentična komunikacija i odgovorno utvrđivanje činjenica.

Jer jednako je pogrešno automatski odbaciti mogućnost stranog uticaja kao i automatski proglasiti svakog učesnika protesta instrumentom strane države.

Na kraju, možda je najvažnije da razumemo sledeće:

Čovek može iskreno verovati u pokret kojem pripada, a da pritom ne poznaje sve interese koji utiču na njegovo delovanje.

Ali isto tako, postojanje finansijera i političkih interesa ne oduzima čoveku pravo da samostalno misli, protestuje i zahteva promene.

Zato naš cilj nije da odlučimo kojoj masi treba verovati.

Naš cilj je da razumemo kako mase nastaju, kako se organizuju i kako različiti akteri pokušavaju da utiču na njih.

Jer slobodno društvo ne zavisi samo od toga ko ima vlast.

Ono zavisi i od sposobnosti građana da razumeju ko pokušava da utiče na njihova uverenja — i da o tome donose sopstvene, informisane odluke.

Video-materijal korišćen u istraživanju

Brajan Berletik — The New Atlas
Originalni video objavljen:

Video sa srpskim titlom:

Originalni YouTube video: US Fingerprints on Serbia's Student List & Why It Doesn't Make Vucic Automatically the Good Guy
YouTube kanal: The New Atlas

Video predstavlja stavove njegovog autora i koristi se kao izvor za kritičku analizu; njegovo prikazivanje ne znači automatsko prihvatanje svih iznetih tvrdnji.

Izvori i literatura

Ovaj deo je namenjen opisu videa ili pratećem članku, a ne govornoj naraciji.

Michael Dobbs, U.S. Advice Guided Milosevic Opposition, The Washington Post, 11. decembar 2000.

Brian Berletic, US Fingerprints on Serbia's "Student List" & Why It Doesn't Make Vucic Automatically the "Good Guy", The New Atlas, 29. oktobar 2026. https://www.youtube.com/watch?v=T5F1vfgA6XI

National Endowment for Democracy — javni izveštaji i informacije o grantovima: https://www.ned.org/

USAspending.gov — zvanična baza podataka o američkoj federalnoj potrošnji: https://www.usaspending.gov/

KRIK — javno dostupne informacije o finansiranju i donatorima: https://www.krik.rs/

YUCOM — projektne aktivnosti i finansiranje: https://www.yucom.org.rs/

Beogradski centar za ljudska prava — izveštaji i donatori: https://www.bgcentar.org.rs/

CANVAS — programi nenasilnog delovanja: https://canvasopedia.org/

Krivični zakonik Republike Srbije — posebno odredbe o krivičnim delima protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Republike Srbije i protiv službenih lica. Za konačnu objavu potrebno je koristiti važeći prečišćeni tekst.

Zeynep Tufekci, Twitter and Tear Gas: The Power and Fragility of Networked Protest, Yale University Press, 2017.

Mark Granovetter, Threshold Models of Collective Behavior, American Journal of Sociology, 1978.

Eric Hoffer, The True Believer: Thoughts on the Nature of Mass Movements, 1951.