ISTRAŽIVAČKI SERIJAL · DEO 6 OD 20

Prvi korak u masu

Jedan sasvim običan poziv

Zamislimo jedno sasvim obično popodne.

Čovek prima telefonski poziv od prijatelja.

Za vikend je planirano neko okupljanje.

Demonstracije.

Javni skup.

Možda politički događaj.

Prijatelj ga pita da li bi želeo da pođe sa njim.

Taj čovek nikada nije bio naročito zainteresovan za politiku. Nema čvrstu povezanost sa pokretom koji organizuje događaj.

Možda čak ni ne razume najbolje njegove ciljeve.

Ali njegov prijatelj ide.

Biće tamo i drugih poznatih lica.

I ne vidi neki poseban razlog da odbije.

Zato pristaje.

Na prvi pogled, ništa neobično se nije dogodilo.

Jedan čovek jednostavno je prihvatio poziv drugog.

Pa ipak, ta naizgled beznačajna odluka može postati početak mnogo veće promene.

Jer prvi korak u neki pokret ne čini uvek osoba koja je već potpuno uverena u njegove ideje.

Ponekad ga čini neko ko jednostavno želi da provede vreme sa ljudima koje poznaje.

A to otvara jedno važno pitanje.

Da li uverenje uvek prethodi učešću?

Ili ponekad učešće može prethoditi uverenju?

Ljudi koje već poznajemo

Kada zamišljamo kako se neko pridružuje masovnom pokretu, često pomislimo na pojedinca koji se susreće sa snažnom političkom porukom.

Govorom.

Manifestom.

Revolucionarnom idejom.

Nečim što iznenada menja njegov pogled na svet.

Takva iskustva mogu biti važna.

Ali istraživanja društvenih pokreta otkrivaju još jedan značajan put.

Lične odnose.

Sociolozi su više puta utvrdili da društvene veze mogu igrati važnu ulogu u uključivanju pojedinaca u kolektivno delovanje.

Prijatelji pozivaju prijatelje.

Rođaci podstiču rođake.

Kolege pozivaju kolege.

A pojedinci koji možda nikada ne bi samostalno potražili neki pokret mogu se zateći među njegovim učesnicima zato što je neko koga poznaju već uključen.

To ne znači nužno da ih neko obmanjuje ili njima manipuliše.

Često je čitav proces sasvim običan.

Ljudi veruju onima sa kojima već imaju izgrađene odnose.

Spremniji su da istraže nepoznate situacije kada ih prati neko poznat.

I mogu biti otvoreniji prema pozivu prijatelja nego prema potpuno istom pozivu nepoznate osobe.

Zato pokret pojedincu u početku možda ne izgleda kao neka apstraktna politička organizacija.

Može mu izgledati kao okupljanje ljudi koje poznaje.

Ljudi koji mu se dopadaju.

Ljudi u čijem društvu uživa.

I kroz te odnose, pokret postepeno počinje da ulazi u njegov život.

Kada prijateljstvo otvori vrata

Tokom osamdesetih godina dvadesetog veka, sociolog Dag Makadam (Doug McAdam) proučavao je uključivanje dobrovoljaca u kampanju za građanska prava Freedom Summer iz 1964. godine u Sjedinjenim Američkim Državama.

Kampanja je podrazumevala odlazak dobrovoljaca u Misisipi, gde su pomagali registraciju birača i druge aktivnosti za ostvarivanje građanskih prava, uprkos ozbiljnim opasnostima od rasističkog nasilja i zastrašivanja.

Makadam je istraživao zašto su neki prijavljeni dobrovoljci na kraju učestvovali, dok su drugi odustali.

Njegovo istraživanje ukazalo je na to da su lične društvene mreže i prethodno učešće u organizacijama bili važni za razumevanje njihovih odluka.

Pouka nije bila da su se ljudi uključivali jednostavno zato što su to činili njihovi prijatelji.

Niti da njihova politička uverenja nisu bila važna.

Naprotiv, posvećenost je bila oblikovana međusobnim delovanjem više faktora, uključujući postojeća uverenja, društvene veze i okolnosti u kojima se učešće odvijalo.

Ta razlika je važna.

Pojedinac može snažno podržavati neki cilj, a da se nikada aktivno ne uključi.

Drugi može imati samo umerenu privrženost cilju, ali postajati sve aktivniji zahvaljujući odnosima i prilikama koje mu se pružaju.

Razlika između verovanja u nešto i delovanja u skladu sa tim uverenjem može biti veoma velika.

A lične veze mogu pomoći da se ta razdaljina premosti.

Ponekad je prvi korak u kolektivno delovanje lakši zato što neko drugi već stoji sa druge strane.

Pripadnost pre uverenja

Razmotrimo još jednu zamišljenu situaciju.

Mlada osoba oseća se društveno izolovano.

Ima malo bliskih prijatelja.

Svakodnevni život pruža joj malo uzbuđenja ili priznanja.

A onda upoznaje grupu ljudi koji se redovno okupljaju oko određenog cilja.

Grupa je srdačno prihvata.

Njeni članovi pamte njeno ime.

Pozivaju je na aktivnosti.

Slušaju je kada govori.

Prvi put posle dugo vremena, ta osoba oseća da je prihvaćena.

U ovoj fazi, njena privlačnost prema grupi možda ima vrlo malo veze sa ideologijom pokreta.

Prija joj društvo.

Ceni pažnju.

Važan joj je osećaj da je deo nečega.

Ali kako se odnosi razvijaju, još nešto može početi da se menja.

Sve više vremena provodi sa grupom.

Sve češće sluša njene argumente.

Upoznaje njen način izražavanja.

Počinje da učestvuje u njenim aktivnostima.

I postepeno, neke od ideja grupe mogu postati deo njenog sopstvenog razumevanja sveta.

Redosled je važan.

Pojedinac možda nije pristupio grupi zbog duboko ukorenjenih uverenja.

Ta uverenja mogu se razviti kroz samo učešće.

To se ne događa svima.

Neki ljudi ostaju društveno povezani sa grupom, a da ne prihvate njene stavove.

Drugi preispituju ono što čuju i na kraju odlaze.

Ali kod nekih, pripadnost može postati temelj na kojem se uverenje gradi.

Prvo iskustvo pripadanja nečemu

Postoji razlika između posmatranja pokreta spolja i učestvovanja u njemu.

Iz daljine, demonstracije mogu izgledati kao skup ljudi koji nose transparente i uzvikuju parole.

Ali iznutra, iskustvo može biti drugačije.

Pojedinac vidi poznata lica.

Čuje ljude koji izražavaju brige koje i sam prepoznaje.

Otkriva da drugi dele osećanja za koja je mislio da su samo njegova.

Može osetiti uzbuđenje.

Solidarnost.

Nadu.

Ili olakšanje što nije sam.

Za nekoga ko se ranije osećao nemoćno, učešće može pružiti nov osećaj sposobnosti da nešto promeni.

Za nekoga ko je bio izolovan, može doneti povezanost.

Za nekoga ko nije siguran u svoja uverenja, može predstavljati priliku da zajedno sa drugima istraži određeni cilj.

Takva iskustva nisu sama po sebi opasna.

Kolektivno delovanje imalo je presudnu ulogu u pokretima za građanska prava, demokratske reforme, zaštitu radnika i mnoge druge društvene promene.

Ali psihološki značaj učešća zaslužuje pažnju.

Ideja koja je nekada delovala daleko može postati lična.

Cilj koji je nekada izgledao apstraktno može se povezati sa prijateljstvima, uspomenama i emocionalnim iskustvima.

Pojedinac više ne razmišlja samo o pokretu.

Počinje da razvija odnos sa njim.

Male obaveze

Ljudi ne prelaze uvek iz radoznalosti u potpunu posvećenost u jednom dramatičnom trenutku.

Ponekad se uključenost razvija kroz niz običnih odluka.

Prisustvovanje sastanku.

Ponovni dolazak sledeće nedelje.

Pomaganje u organizaciji događaja.

Odvajanje nekoliko sati sopstvenog vremena.

Sticanje novih prijatelja.

Preuzimanje odgovornosti za neki mali zadatak.

Svaka od tih odluka, posmatrana zasebno, može delovati beznačajno.

Ali zajedno mogu postepeno promeniti odnos pojedinca prema grupi.

Može početi da oseća da je koristan.

Drugi članovi mogu početi da se oslanjaju na njega.

Može postati ponosan na svoj doprinos.

A ono što je započelo kao povremeno učešće može postati redovan deo njegovog života.

Socijalni psiholozi istraživali su kako postupci i preuzete obaveze ljudi mogu uticati na njihove kasnije stavove i ponašanje.

Međutim, sve veća uključenost nije neizbežna.

Neki ljudi učestvuju samo jednom i nikada se ne vrate.

Drugi godinama ostaju povremeni učesnici.

Treći postaju duboko posvećeni.

Važno pitanje jeste šta se događa kada učešće postane povezano sa čovekovim osećajem identiteta.

Kada odlazak na okupljanja više nije samo nešto što radi.

Već članstvo postaje deo onoga što jeste.

Značaj osećaja da smo nekome potrebni

U Četvrtom delu istraživali smo ljudsku želju da se osećamo važnim.

Sada možemo videti kako učešće može početi da zadovoljava tu potrebu.

Zamislimo čoveka koji je godinama imao osećaj da ga drugi ne primećuju.

Na poslu, njegov trud retko dobija priznanje.

Kod kuće, oseća se nedovoljno cenjenim.

Među prijateljima, retko ima osećaj da je važan.

A onda se pridruži grupi.

Neko ga zamoli za pomoć.

Neko mu zahvali.

Neko mu poveri odgovornost.

Njegovo prisustvo pravi razliku.

Možda prvi put posle mnogo godina oseća da je nekome potreban.

Takvo iskustvo može imati dubok značaj.

A možda ima vrlo malo veze sa konkretnom ideologijom grupe.

Važno je to što je pojedinac pronašao mesto na kojem se njegov doprinos prepoznaje.

Pokret ne nudi samo cilj.

Nudi i ulogu.

A ponekad upravo dobijanje uloge može biti početak razvoja novog identiteta.

Ipak, ista potreba može biti zadovoljena kroz bezbroj konstruktivnih aktivnosti.

Volontiranje.

Organizacije lokalne zajednice.

Sport.

Umetničku saradnju.

Verske zajednice.

Profesionalna udruženja.

Potreba da se osećamo korisno ne objašnjava zašto neko bira baš jedan određeni pokret, a ne neki drugi.

Da bismo to razumeli, moramo ispitati i ljude, mogućnosti i ideje koje su toj osobi dostupne.

Kada odnosi postanu obaveze

Kako uključenost raste, odnosi unutar pokreta mogu postajati sve važniji.

Čovek koji je u početku dolazio zbog jednog prijatelja sada možda ima mnogo prijatelja u grupi.

Mogu deliti iskustva.

Slaviti uspehe.

Zajedno prolaziti kroz teškoće.

Stvarati uspomene.

I početi da doživljavaju svoje učešće kao deo sopstvene životne priče.

U ovoj fazi, napuštanje pokreta više ne mora biti samo pitanje gubitka interesovanja za organizaciju.

Može značiti i gubitak redovnog kontakta sa ljudima do kojih im je stalo.

To ne mora nužno stvoriti nezdravu zavisnost.

Prijateljstva i zajedničke obaveze normalan su deo društvenog života.

Ali mogu učiniti odnos pojedinca prema pokretu složenijim.

Čovek može početi da preispituje određene ideje, a da i dalje ceni ljude koji u njih veruju.

Može se ne slagati sa nekom odlukom, ali oklevati da to kaže.

Može nastaviti da učestvuje zato što su mu međuljudski odnosi i dalje važni.

Granica između lojalnosti prijateljima i lojalnosti nekom cilju može postati teško uočljiva.

A ako grupa počne da tretira neslaganje kao nelojalnost, pojedinac se može suočiti sa mnogo ozbiljnijim sukobom.

Da li da ostane veran sopstvenom rasuđivanju?

Ili da sačuva odnose koji su postali važan deo njegovog života?

Za sada ćemo to pitanje ostaviti otvorenim.

Jer dublje psihološke posledice takvih sukoba pripadaju narednim fazama našeg istraživanja.

Nije svaka masa ista

Na ovom mestu moramo izbeći jednu važnu grešku.

Čovek koji se pridružuje mirnim demonstracijama ne prolazi nužno kroz isti psihološki proces kao neko ko pristupa ekstremističkoj organizaciji.

Pripadnik humanitarnog pokreta ne odriče se automatski sopstvenog nezavisnog rasuđivanja.

A učešće u kolektivnom delovanju nije dokaz fanatizma.

Ljudi se pridružuju pokretima iz mnogo razloga.

Neke pokreću pažljivo promišljena moralna načela.

Neki žele da isprave nepravdu.

Neki traže praktična poboljšanja sopstvenog života.

Neke inspirišu prijatelji ili porodica.

Neki su radoznali.

A neki možda tragaju za priznanjem, izvesnošću ili pripadanjem.

Ti motivi se mogu preplitati.

Na istu osobu može istovremeno uticati više njih.

Čovek može iskreno verovati u neki cilj, a istovremeno uživati u prijateljstvima koja mu pokret pruža.

Može biti moralno posvećen, a istovremeno lično nezadovoljan.

Može želeti društvene promene, dok istovremeno traga za smislom.

Ljudska motivacija retko je jednostavna.

Pitanje nije da li je pripadanje dobro ili loše.

Pitanje je kako pripadanje utiče na uverenja, identitet i nezavisno rasuđivanje.

I da li pokret podstiče svoje članove da razmišljaju — ili postepeno otežava postavljanje pitanja.

Prag preobražaja

Naš pojedinac sada je načinio prvi korak.

Možda je prisustvovao sastanku.

Možda se pridružio demonstracijama.

Možda je jednostavno pošao sa prijateljem.

Ono što je započelo kao obična društvena situacija upoznalo ga je sa novim kolektivnim iskustvom.

Upoznao je ljude.

Čuo ideje.

Učestvovao u aktivnostima.

I možda otkrio osećaj pripadnosti koji ranije nije imao.

Ali nešto važno još nismo objasnili.

Kako čovek prelazi put od učestvovanja u grupi do dubokog poistovećivanja sa njom?

Kako mišljenja drugih članova mogu početi da utiču na ono što pojedinac smatra istinitim?

Zašto neslaganje ponekad postaje neprijatno?

I pod kojim okolnostima lojalnost grupi može postati važnija od nezavisnog rasuđivanja?

Ta pitanja vode nas u sledeću fazu.

Jer jedno je ući u masu.

A nešto sasvim drugo jeste promeniti se kroz učešće u njoj.

I ta promena ne mora uvek biti očigledna.

Može početi tiho.

Poznatim licem.

Zajedničkim iskustvom.

Osećajem prihvatanja.

Malom obavezom.

Sve dok jednog dana pojedinac, koji je prvobitno došao samo zato što ga je prijatelj pozvao, ne otkrije da je pokret postao deo načina na koji razume samog sebe.

Prvi korak možda nije zahtevao gotovo nikakvo čvrsto uverenje.

Ali ono što dolazi posle njega zahtevaće da ispitamo samu prirodu verovanja.

Istraživačka literatura — Šesti deo

Sledeći radovi predstavljaju glavne istraživačke izvore za razumevanje društvenih veza, uključivanja u pokrete i razvoja posvećenosti.

AutorDeloZnačaj za istraživanje
Doug McAdam (1986)Recruitment to High-Risk Activism: The Case of Freedom SummerDruštvene veze, prethodni aktivizam i uključivanje u visokorizične pokrete
David Snow, Louis Zurcher i Sheldon Ekland-Olson (1980)Social Networks and Social Movements: A Microstructural ApproachUloga međuljudskih mreža u uključivanju u pokrete
Bert Klandermans (1984)Mobilization and Participation: Social-Psychological Expansions of Resource Mobilization TheoryRazlika između spremnosti na učešće i stvarnog učestvovanja
Doug McAdam i Ronnelle Paulsen (1993)Specifying the Relationship Between Social Ties and ActivismZnačaj vrste i konteksta društvenih odnosa
Leon Festinger (1957)A Theory of Cognitive DissonanceMeđusobni uticaj ponašanja i uverenja